Jel vi onim ljudima u kolicima tražite nekad da se provozate u njihovim kolicima? A onim što nosaju štake ili štap, jel im tražite da malo hodate unokolo sa štakama ili štapom? A jel tražite starim ljudima da vam daju zubnu protezu da probate nešta prezalogajit? Ili onim što nose one šine preko zuba? A jel tražite sisatim ženama da vam daju grudnjak, da oprobate malo i to?
Pa nemojte tražit ni ovim što nose naočale da vam daju svoje naočale da malo pronosate. A pogotovo nemojte nudit svoje jeftine sunčane naočale u zamjenu i garanciju. Ružno je. I nepristojno. Gadno. A tek što vrijeđa...
Neki dan gledam kao riječi koje vode ljude do mog bloga. Bilo je vako: ogromne sise, koji je najbolji lak za parket, hitlerjugend frizura, kupujem rulet, eto šta sam mogo i još je bilo nešto ubijbožesmiješno, a ne mogu se sjetit.
Pričo sam vam o mom suptilnom planu da zbavim mačku. Pričo sam vam i da je meni mati odjednom počela pokazivat videove mačaka na jutubu? Ha ha!
Kad smo već kod matere, e pa moja je legendarna. Prvo me dobrovoljno prijavi da joj pomažem nosat kese iz kupovine. Haj. Kaže zvaću te ja kad završim. Jako je bitno ovo kad završim. I ode ona, nazove me na telefon i kaže dođi do prodavnice. Ja planski i namjerno sačekam 15 minuta, spremim se i ono idem tako lagano da ljudi kontaju da se vučem po zemlji. Treba mi 10 minuta do prodavnice. Dođem tamo planirajući da me ona čeka na kasi sa onim kesama, jok. Gleda pavlaku. Puter. Pa vako izvadi 6 onih pavlaka, svakom pregleda datum i vrati nazad. I tako ja moram čekat još nekih 15 minuta dok ona skonta hoće li uzeti pavlaku kojoj datum ističe 20.12.2012. ili će onu koju ističe 19.12.2012. A možda ima neka koja ističe i kasnije. Nema veze što će se ta ista pavlaka pojesti do petka...
Приказивање постова са ознаком naočale. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком naočale. Прикажи све постове
среда, 14. новембар 2012.
петак, 12. октобар 2012.
o modi... + bonus priča
Meni ako nešto ide na neku stvar onda je to moda. Haj mislim, hoće ljudi da su moderni i sve, i nema veze što nema nikakve logičke podloge u svemu tome. Ko da je ikad s ljudima i bilo. Nego što nikako ne kontam jes ko određuje šta je moderno, a šta nije. Ko određuje šta je trend, a šta nije. Trendseter?
Mene su vako imali poneki, hrabri, nazvat trendseterom. Trebalo mi je ihahaj vremena i vremena, godina i godina da skontam šta uopšte ta riječ znači. Ko kad nam je jezik nakaradan, a govornici istog su duhovna sirotinja, pa ono budu nešto oni tako prilagode neku stransku riječ i kofol ta ista sirotinja prekonoći postane pametna, a ono su i dalje zvono od ovce. Kad sam čuo ono stejdž i bekstejdž ja konto to neka nova dva svemirska broda iz najnovije sezone Star Treka (nije Star Trecka).Al nije bitno ovo sa jezikom nam, to je priča za sebe. Pa da se ja vratim na modu.
Kad nako pogledam svoj život retrospektivno, mogo bih ja komotno bit taj trendseter. Doduše nije to planski, al eto. Recimo onomad nekad, pa ima tome i nekolke godina, nađem ja materine avijatičarke. I noso ih ja vako, ne često, al ponekad. I hodaš ono ulicom, odjednom te svi blijedo gledaju. Ko divi onog papka, šta mu je no na glavi. Iduće godine odjednom avijatičarke postale modni trend, ko ih nema, papak je. Meni više i dodijale. A usput ih i slomio.
I u potrazi za novim nađem kod Majke mi od Tetke naočale. Ono prave one za plaže. Kupila ona jednom tih naočala, nekolke komada i nosala ona to tako. I ha je ona ošla u Švecku ja uzeo sebi taj jedan komad. Elem, nosio ja njih, isto svi te gledaju ko majmuna. Ono gledaju te i kontaju divi ovog ukro naočale od tetke. Još nako imale ko neki pseudotigričastoleopardski uzorak na sebi. Još smeđe bile. Heeej, zamisli neko proizvodi nešta smeđe. Nema gore boje. Kako no na šatrovačkom se kaže smeđe boje?
Ha ha. Ha. Niste to očekivali.
I haj, to s naočalama i nekako jerbo sam ja ionako ćorav pa ne mogu dugo bez ovih svojijeh orginalnih naočala. Izdevera se nekako.
Prije toga nosio one kundure ko one neke ko pape. I sve me ljudi zaebavali da sam pemzioner jer nosim te penzija cipele/pape. Ko one zepice eto. Prvo sam imo one neke prave hipsterske ko šarene ko nešta tako. Onda sam nakon jedno par mjeseci skonto da sam se dobro zaebo oko njih jer su mi vako za pola broja bile male. A pošto ja puno hodakam, ja moram imat iznimno udobnu obuću. I tako ja njih privremeno penzionišem. Kasnije kupim na taj fazon, samo ko brušena koža i sive. Tom Tejlor. E tek sam tad bio penzioner. Jedino mi vokri bi što ne uzeh dvoje, kako su dobre bile. Al hej, odjednom to postalo ubermegapopularno, ko ne nosi taj je derpe i slične priče. Odjednom eto.
Nekad vako prije nekolke godina isto sebi kupim ušanku. A ušanka sila kad zazimi ono ujutru, mene libo libido. Ja ništa ne osjetim. Još je ja nosio s onim klapnama nagore. Pa to izgleda ko šubara. A oni naš narod, go seljak, gleda. Pa ko da govno nosim na glavi, a ne zimsku kapu. Čak mi je ovaj jedan dobacivo nešta na ulici, nešta u vezi Rusa ovo ono (nas i Rusa trista miliona!). Ove prošle zime imam šta i vidjet, svaki džiber nosi jednu. I haj što nose, nek nose, nego bolan sve oni sa one jedne stanice, pored koje sam svaki dan prolazio, a koji su me gledali ko da nosim rakuna na glavi. I sad svi oni nose te iste kape. Mrtvi ladni.
I bilo tako tih ihahaj situacija, ko će bolan to sve popamtit. Nešta ja skontam, svi me blijedo gledaju, i onda godinu ili dvije kasnije odjednom ljudi ludi za tim nečim. Pravi sam čoek ispred svog vremena.
I haj da je samo s oblačanjem tako, nego sa svim i svačim.
Recimo ja počo slušat Laku kad niko živ nije znao za njeg. Mater mu rođena nije znala da pjeva. Sve ja slao raji, ma svi ono, joj eno ga opet nešta dosadno smislio, dosadnjaković bla bla. Godinu kasnije odjednom Laka planetarna zvijezda, na Tajlandu ga slušaju. Ma goni.
Ili oni iz Cazina recimo. Ja ono gledo, pa haman kad se pojavilo. A još nisam iz Krajine (al imam famelije tamo). I ja sve šalji ljudima, vid jes šega, divi jes dobro, ovo ono. Svi su u fazonu haj ne seri. Ne prođe puno, odjednom ti isti ljudi meni šalju nazad iste one klipove što sam ja njima slao uz komentare divi šege, pišno sam se u gaće (šta će mi mama reć). I tako to.
Pa Žužulina. Niko ti nju isprva nije čito. I ha sam je ja dodo u favorite, eto ti raje, svi odjednom čitaju njene postove. Omiljena blogerka postala. S oba Halida bila, s Brenom bila. I evo sad favorit ovom, favorit onom... sve dole do Krajine...
Pa bolan onu pjesmu Karabaja, kad ikad sam ja to slušo. Sjećam se ja uzmem onaj vokmen, uturim onu žutu kasetu i slušaj. A svidjela se meni pjesma ono pravo. I sad kofol bi ja da ja nju mogu slušat i mimo vokmena jel. I nejma druge nego da je naučiš napamet. A onaj tekst nemoš nafatat. Još sam ja ono ekspert za mishrd liriks. I ja ti vako fino iskinem jednu dvolisnicu i onaj vokmen i sjedi i piši tekst. Riječ po riječ, pa vraćaj nazad ono, premotavaj, zapisuj, ispravljaj. Otišlo vremena i vremena. Sad sve zguglaš u sekundi. Da ne spominjem da sam fulio dobar dio teksta. Al nije to ni bitno, nego bolan dođe mi neko prije par godine i kaže čuj im nove pjesme. Pjesma stara ko moj vokmen. Sonijev bio...
Pa onaj ajtjuns. U doba kad se još slušala muzika preko kompa, kad su brzi i neograničeni interneti bili u domenu mašte (ili makar van dometa džepa), ja slušo muziku preko vinampa. I skužim ja nedugo kasnije da ima ajtjuns koji je nako baš bio dobar. Govorim drugim ljudima, ma ne mogu se načudit koji sam ja seljak čoik i kako mogu s onim deverat. Nije prošlo dugo eto ti sveijednog stručnjaka sa makovima, ajfonima, ajpedima, ajvarima dok u pozadini svira ajtjuns.
Al haj sve i to, nego što me onaj gango nervira. Onaj korejski. Ja volim hercegovačku gangu. Al nije to ni bitno. Odjednom je on kao neko otkriće, odjednom su svi ludi i zainteresovani za korejsku muziku. Kad sam ja ljudima pokazivo Epaksu, istinskog kralja korejske muzičke scene, ljudi prestajali komunicirat s menom. Ko đeš ba ovo slušat, koji si ti hrzus. Prekidali razgovore i komunikacije sa mnom. Čoek prodo preko milion kaseta. Da, da, onih radio kaseta. Eto kad je on bio popularan. I sad isti ti meni našli seruckat o nakom Psaju, kofol on neki faktor bla bla.
Zipa kralja...
Vaj em si ej na korejski način i moj lični favorit monki međi'...
Gleaj mu reklame čoeče, ja bih ovo kupio a i ne treba mi. Možda bih doduše prsko ljude s ovim...
Danas ne samo da su bili svi ljubazni ovi predstavnici birokratije, nego su mi još i izašli u susret kad god su stigli. Ja još vamo pripremio čitavu salvu psovki, uvreda i ostalih ružnih riječi i na kraju sve propade u vodu. Još se ba fino ispričasmo. I nasmijasmo se hej...
Mene su vako imali poneki, hrabri, nazvat trendseterom. Trebalo mi je ihahaj vremena i vremena, godina i godina da skontam šta uopšte ta riječ znači. Ko kad nam je jezik nakaradan, a govornici istog su duhovna sirotinja, pa ono budu nešto oni tako prilagode neku stransku riječ i kofol ta ista sirotinja prekonoći postane pametna, a ono su i dalje zvono od ovce. Kad sam čuo ono stejdž i bekstejdž ja konto to neka nova dva svemirska broda iz najnovije sezone Star Treka (nije Star Trecka).Al nije bitno ovo sa jezikom nam, to je priča za sebe. Pa da se ja vratim na modu.
Kad nako pogledam svoj život retrospektivno, mogo bih ja komotno bit taj trendseter. Doduše nije to planski, al eto. Recimo onomad nekad, pa ima tome i nekolke godina, nađem ja materine avijatičarke. I noso ih ja vako, ne često, al ponekad. I hodaš ono ulicom, odjednom te svi blijedo gledaju. Ko divi onog papka, šta mu je no na glavi. Iduće godine odjednom avijatičarke postale modni trend, ko ih nema, papak je. Meni više i dodijale. A usput ih i slomio.
I u potrazi za novim nađem kod Majke mi od Tetke naočale. Ono prave one za plaže. Kupila ona jednom tih naočala, nekolke komada i nosala ona to tako. I ha je ona ošla u Švecku ja uzeo sebi taj jedan komad. Elem, nosio ja njih, isto svi te gledaju ko majmuna. Ono gledaju te i kontaju divi ovog ukro naočale od tetke. Još nako imale ko neki pseudotigričastoleopardski uzorak na sebi. Još smeđe bile. Heeej, zamisli neko proizvodi nešta smeđe. Nema gore boje. Kako no na šatrovačkom se kaže smeđe boje?
Ha ha. Ha. Niste to očekivali.
I haj, to s naočalama i nekako jerbo sam ja ionako ćorav pa ne mogu dugo bez ovih svojijeh orginalnih naočala. Izdevera se nekako.
Prije toga nosio one kundure ko one neke ko pape. I sve me ljudi zaebavali da sam pemzioner jer nosim te penzija cipele/pape. Ko one zepice eto. Prvo sam imo one neke prave hipsterske ko šarene ko nešta tako. Onda sam nakon jedno par mjeseci skonto da sam se dobro zaebo oko njih jer su mi vako za pola broja bile male. A pošto ja puno hodakam, ja moram imat iznimno udobnu obuću. I tako ja njih privremeno penzionišem. Kasnije kupim na taj fazon, samo ko brušena koža i sive. Tom Tejlor. E tek sam tad bio penzioner. Jedino mi vokri bi što ne uzeh dvoje, kako su dobre bile. Al hej, odjednom to postalo ubermegapopularno, ko ne nosi taj je derpe i slične priče. Odjednom eto.
Nekad vako prije nekolke godina isto sebi kupim ušanku. A ušanka sila kad zazimi ono ujutru, mene libo libido. Ja ništa ne osjetim. Još je ja nosio s onim klapnama nagore. Pa to izgleda ko šubara. A oni naš narod, go seljak, gleda. Pa ko da govno nosim na glavi, a ne zimsku kapu. Čak mi je ovaj jedan dobacivo nešta na ulici, nešta u vezi Rusa ovo ono (nas i Rusa trista miliona!). Ove prošle zime imam šta i vidjet, svaki džiber nosi jednu. I haj što nose, nek nose, nego bolan sve oni sa one jedne stanice, pored koje sam svaki dan prolazio, a koji su me gledali ko da nosim rakuna na glavi. I sad svi oni nose te iste kape. Mrtvi ladni.
I bilo tako tih ihahaj situacija, ko će bolan to sve popamtit. Nešta ja skontam, svi me blijedo gledaju, i onda godinu ili dvije kasnije odjednom ljudi ludi za tim nečim. Pravi sam čoek ispred svog vremena.
I haj da je samo s oblačanjem tako, nego sa svim i svačim.
Recimo ja počo slušat Laku kad niko živ nije znao za njeg. Mater mu rođena nije znala da pjeva. Sve ja slao raji, ma svi ono, joj eno ga opet nešta dosadno smislio, dosadnjaković bla bla. Godinu kasnije odjednom Laka planetarna zvijezda, na Tajlandu ga slušaju. Ma goni.
Ili oni iz Cazina recimo. Ja ono gledo, pa haman kad se pojavilo. A još nisam iz Krajine (al imam famelije tamo). I ja sve šalji ljudima, vid jes šega, divi jes dobro, ovo ono. Svi su u fazonu haj ne seri. Ne prođe puno, odjednom ti isti ljudi meni šalju nazad iste one klipove što sam ja njima slao uz komentare divi šege, pišno sam se u gaće (šta će mi mama reć). I tako to.
Pa Žužulina. Niko ti nju isprva nije čito. I ha sam je ja dodo u favorite, eto ti raje, svi odjednom čitaju njene postove. Omiljena blogerka postala. S oba Halida bila, s Brenom bila. I evo sad favorit ovom, favorit onom... sve dole do Krajine...
Pa bolan onu pjesmu Karabaja, kad ikad sam ja to slušo. Sjećam se ja uzmem onaj vokmen, uturim onu žutu kasetu i slušaj. A svidjela se meni pjesma ono pravo. I sad kofol bi ja da ja nju mogu slušat i mimo vokmena jel. I nejma druge nego da je naučiš napamet. A onaj tekst nemoš nafatat. Još sam ja ono ekspert za mishrd liriks. I ja ti vako fino iskinem jednu dvolisnicu i onaj vokmen i sjedi i piši tekst. Riječ po riječ, pa vraćaj nazad ono, premotavaj, zapisuj, ispravljaj. Otišlo vremena i vremena. Sad sve zguglaš u sekundi. Da ne spominjem da sam fulio dobar dio teksta. Al nije to ni bitno, nego bolan dođe mi neko prije par godine i kaže čuj im nove pjesme. Pjesma stara ko moj vokmen. Sonijev bio...
Pa onaj ajtjuns. U doba kad se još slušala muzika preko kompa, kad su brzi i neograničeni interneti bili u domenu mašte (ili makar van dometa džepa), ja slušo muziku preko vinampa. I skužim ja nedugo kasnije da ima ajtjuns koji je nako baš bio dobar. Govorim drugim ljudima, ma ne mogu se načudit koji sam ja seljak čoik i kako mogu s onim deverat. Nije prošlo dugo eto ti sveijednog stručnjaka sa makovima, ajfonima, ajpedima, ajvarima dok u pozadini svira ajtjuns.
Al haj sve i to, nego što me onaj gango nervira. Onaj korejski. Ja volim hercegovačku gangu. Al nije to ni bitno. Odjednom je on kao neko otkriće, odjednom su svi ludi i zainteresovani za korejsku muziku. Kad sam ja ljudima pokazivo Epaksu, istinskog kralja korejske muzičke scene, ljudi prestajali komunicirat s menom. Ko đeš ba ovo slušat, koji si ti hrzus. Prekidali razgovore i komunikacije sa mnom. Čoek prodo preko milion kaseta. Da, da, onih radio kaseta. Eto kad je on bio popularan. I sad isti ti meni našli seruckat o nakom Psaju, kofol on neki faktor bla bla.
Zipa kralja...
Vaj em si ej na korejski način i moj lični favorit monki međi'...
Gleaj mu reklame čoeče, ja bih ovo kupio a i ne treba mi. Možda bih doduše prsko ljude s ovim...
Danas ne samo da su bili svi ljubazni ovi predstavnici birokratije, nego su mi još i izašli u susret kad god su stigli. Ja još vamo pripremio čitavu salvu psovki, uvreda i ostalih ružnih riječi i na kraju sve propade u vodu. Još se ba fino ispričasmo. I nasmijasmo se hej...
понедељак, 13. август 2012.
o naočalama
Kažu kad sam se ja rodio, došla tri mudraca (čitaj dežurna penzionera) da eto vide ko se to rodio. Jedan mi nije donio smirnu, ovaj drugi nije ni razmišljo da mi donese tamjan, a treći i tozla su bili ko nebo i zemlja. Nisu ni rekli ništa lijepo, ni zanimljivo. Jedan je reko da sam mali usro (morate razvuć ovo u za puni doživljaj). A drugi je toliko nade polago u mene da je reko da neću dogurat do potoka. Mislio je valjda na Buća Potok. A ovaj treći je predložio da se zovem Oskar. Kao kad sam već usro, nek makar bude Oskareva kakica. I tako nastade ona da se ne da usranom (ni) do potoka.
Priča mog života. Kad se djelilo i dobijalo na lutriji života, ne da nisam ništa dobio, nego su dobro istjerali iz reda i zabranili da prilazim u krugu od 2 kilometra.
Pošo ja da kupim naočale. I ne možeš kupit naočala da si govno. A haj da ja stalno sebi kupujem, jok. Kupio naočale prošli put prije nekih 6-7 godina. Glava mi bolan narasla, onaj okvir samo što se ne rascvjeta. I haj, konta čoek, lako je to. Odeš, kupiš i foliraš se. Jok!
Prvo sam ja našo vako pravo jeftino okvir. Džabalije me haman izašlo. I tu je sve pošlo nizbrdo. Kontam ja izaće mene to jeftino, pa još ono socijalno uganjo. A prošle godine ja to isto socijalno uganjo, i dobijem na to socijalno nekih 30 marona. Nije ni toliko. Ove godine izađe haman pa duplo više. I skontam ja odoh uzet neka picanska stakla i tako to. I neš ti đavla.
Kaže meni ova doktorica, kod koje inače idem prilično dugo, kako eto ima ta neka optika tu blizu i da su pravo jeftini. I odem ja tamo, i stvarno se ispostavi da su plaho jeftini. Ono pravo. I ja mjesto da tu naručim i kupim i razrahatim se, jok. Odem ja do ove druge optike, gdje idem već dugo vremena (čitaj ide moja mater, jer ja nisam kupio naočale 15 godina). Tamo je vako cijena skuplja, al nije tolko skuplja. I tu ti se meni razvije dilema, dal da odem vamo đe je sigurno i tako to. Ili da rizikujem i da odem vamo đe je jeftinije. Pustim ja da to kofol prenoći.
Prenoćilo to i ja nisam ništa skonto. Samo sam izgubio vrijeme bezveze. Ipak, odlučim da idem na ovu sigurnu opciju, iako mi je žao onih 15 marona razlike (a reko bi čovjek 100 maraka razlika). Odem ja do te optike i eto reko, došo ja. Zdogovorimo sve. Kae ona meni hoš da računamo kolko te izađe ili ti već to sve sam znaš. Ma znam ja reko, sve sam ja sračuno. Al haj da mi ipak prođemo sve to, da ne bude neugodnih iznenađenja kasnije. Poče ona računat i ne sračuna mi fino. Ama reko fino je to sve, ali reko ovaj popust ide na cijenu, a ne na cijenu minus socijalno. I tu ona meni poče nešta da priča kako to ne može tako, bla bla bla. A kako ona priča, ja je haman i ne slušam. Samo mi markica po markica pred očima odlazi. I ja se trznem iz tog blentavog stanja i fino ja njoj kažem kako onda nema ništa od toga i kako smo mi prije pričali i nije bilo govora o takvom popustu. Još ja ono ko malo brezobrazan bio, da ne bude da ona posluje s bilo kim.
I ja šta ću, odem kod one prve žene. Utom mene mati zove da vidi nako kako sam i dokle sam. A mene pravo nervira to sve. Šta me imaš zvat, pa neću upast u šaht u međuvremenu. I pošo ja kod tete ove prve da to naručim. Taman ja došo, kad mati zove. Haj što je meni sumnjivo to što je jeftino, nego sad i njoj. De prije nego što ja to naručim, da skoknem do ove neke, kao blizu je. Haj reko, kontam đeš mater odbit. Da ne spominjem da je ta teta iz optike rekla da imaju te neke koje ja hoću, i još neke skuplje. Pa ti ona meni konačno objasni onaj neki indeks i debljinu stakala i razlike među njima. To je bio, pored cijene, drugi faktor koji je počeo bitno utjecati na kupovinu stakala. I haj. Odem ja od tete bez naručenih naočala, odnosno stakala, do tog drugog čike.
Kako je meni mater objasnila, taj čiko je vako bio relativno blizu. Međutim, i nije bio. A ja postim. I hodaj po onoj sparini. Al neka, kontam ja, ipak ti sve ovo radiš za sebe. Dođem ja kod čike, dobar dan, dobar dan. Želio bih takva i takva stakla, koliko košta. Kad on meni reče cijenu, meni nešta htjelo bit. Htio ga pitat jel on normalan. Al nisam. Okrenuo se i izašo. Ovog puta je razlika bila u 100 marona.
Pođem ja dalje, kad vidim još jedna tu optika ima blizu. I ja za onu šteku, kad zaključano. Kad eto ti žene vraća se, pošla da jede. Ha hu, malo ja s njom nako popričam i reko trebaju mi takva i takva stakla koliko košta. Kaže ona meni, a što će te i takva i takva stakla, što ne uzmeš samo takva. Kao puno ti je da uzimaš takva i takva. Jaranice, kontam ja u sebi, pusti me da budem levat i da ti zaradiš na tom mom levatluku. Mada ja znam da ona zna da ja nisam levat i ko da sam znao šta će mi iduće reć. Kaže, pa puno ti je da stavljaš takva i takva stakla. Možda bi ti bolje bilo da samo staviš takva, a da pogledaš neki drugi okvir i da na njih staviš takva stakla. Kontam ja, dobro jel ja izgledam tako glupo. Šatro se ogledam u onom ogledalu, a gledam, pa i nije valjda da tako glupo izgledam. Moraću kod frizera kad sve ovo završim. Mislim, jesam ja nako mladalačkog izgleda i izgledam ko da imam 5 godina manje, al da me neko ašćare pravi budalom, pa to ne ide. Ja ne znam kako njih nije stid što i pokušavaju takvo što. Još mi uze pričat da nema potrebe za tim staklima i tako to. Ma kontam se ja ženo draga de mi reci cijenu, a ja ću vamo odlučit šta i kako. I kaže ona meni, ja fala i doviđenja. Možda bih i uzeo kod nje, al samo zato što me smatra glupanom, a i ne zna me, neću. Pa makar ćorav hodo.
Zove mati da vidi šta i kako. Ja joj kažem kakve su cijene i sve i da joj kažem da ja odoh kod tete prve, one najjeftinije, da naručim stakla više. Da ne spominjem kako je meni onaj čiča, iz treće optike, reko da oni imaju i neku jeftiniju varijantu takvih i takvih stakala, koja je haman pa upola cijene. Pored cijene, debljine stakala sad se umješala i generacija stakala. Jer ova nova generacija je tri puta bolja od one stare. I skuplja. I mati tamo nešta pregovara sama sa sobom više, jer ja nastojim da se isključim iz svega, ali ne ide. Nakon svega što sam uradio, mati kaže da ja idem kući, da ona ode sutra to sve da provjeri kod te žene i da se ona s njom dogovori i da ona to provjeri. A to je bilo vako u petak.
I stvarno dođe sutra subota, ode mati izjutra nekad oko 11. Došla kući u 5. I nije naručila ništa. Eto ona bila, nešto njoj sumnjivo bilo i sve. I na kraju nije. I eto kao ne zna ona, ne bi ona to bez mene i šta ja mislim o svemu tome. A ona od početka navijala da idem vamo gdje ona već uzima neko vrijeme. I vidim ja nema fajde da se ja nešta raspravljam, reko ma naruči tamo kod tih svojih i gotovo. Ali ne. Sad je ona uzela nekakav spisak sa ovim optikama i zove od jednih do drugih da pita za stakla. I lupaju oni cijene, manje više tu negdje. Neki govore kako samo koriste novu generaciju, neki govore kako ne znaju ni da ima neka stara generacija, neki govore da ne znaju nikog da koriste staru generaciju. Heeej čovječe, ja pošo kupit naočale, a vamo čitava nauka se krije iza toga. I zovi ove, zovi one. Ja presto više pričat o tome, nije mi više ni do naočala ni do stakala ni do čeg.
Skonta ona ipak ide kod tih svojih. I zove mene danas da ja pođem sa njom da oni meni izmjere udaljenost između zjenica, da mogu fino centrirat staklo (ima i to). Ama reko već sam ja to uradio, ima neđe zapisano. I šarnula ona mlada na staklima. Jok. Haj da ja ipak dođem, ona je to nekad radila i radila dva puta. Pa haj sad svi da radimo to dva puta jer je ona to radila dva puta. I ja skontam da neam živaca da se raspravljam sa njom, valjda što postim, i samo kažem eto me. A sve mi hoće nešta bit kad moram izać iz kuće. Jer kod mene je izlazak iz kuće ceremonija ipo. Ceremonija koja traje pola sata. Dvije minute se spremam, oblačim, perem zube, zaključavam vrata i vozim se liftom, a 28 tražim čarape. Došo ja, nje nema. I ja šta ću, žvrnjaj okolo dok se ona ne pojavi. Elem, došla ona. I došo ja. I pođemo mi u tu optiku, kad tamo neka teta. I stoji mati, pa valjda smišlja tekst šta da joj kaže, a samo vako izvadila naočale i stavila pred tu ženu. A u meni neki poriv, valjda od tog što ona šuti, da kažem ženi da smo došli da joj prodamo naočale. I eto nisam. Govori mati da su pričali preko telefona i šta ti ja znam i eto sve haman dogovorili, haj da ona meni izmjeri još jednom tu udaljenost između zjenica. I izmjeri ta žena i skonta da nešto ne fercera. Kao ne mogu takva i takva stakla kakva ja hoću na taj okvir, jer eto, ne da se usranom do potoka. Pa nešta ona mjeri, pa pokušava, pa ovo, pa ono. Na kraju mi ponudi nekakve alternative, a ja ne znam koja mi je gora od njih. Mislim, prihvatljive su one meni, nije da sam nešto izbirljiv, ali daleko je to od onog što ja želim. Ko ono ti hoš za ručak teleće šnicle, a dobiješ kelja i neke zeleni. Moš ti kelja, al šnicla je šnicla. Meni više pao mrak na oči i na naočale i na komplet ideju da kupujem nove. A što je najgore, već sam kupio okvir. I normalno, rekli mi toj ženi da ćemo razmislit šta ćemo i kako ćemo, i eto, zahvalili joj se jer nam je rekla to što nam je rekla.
Mati je kasnije počela da teoretiše kako će ona to još nešta provjerit, kako će otić kod nekih drugih, kako bi mogli uzet nešta drugo, kako ovo kako ono. A ja kontam, ako nije kako ja hoću, onda mi je svejedno kako je.
A da ne spominjem da je ovo prvi put u mojoj višegodišnjoj karijeri nosanja naočala da mi i nije toliko mrsko što ću morat opet naočale nosit (haman i da mi je drago malo), iako su mi više dodijale kolko ikad mogu.
A da ne pričam doživljaje sa kupovinom cipela. Ovo sa naočalama je ništa kakva je kupovina cipela...
Priča mog života. Kad se djelilo i dobijalo na lutriji života, ne da nisam ništa dobio, nego su dobro istjerali iz reda i zabranili da prilazim u krugu od 2 kilometra.
Pošo ja da kupim naočale. I ne možeš kupit naočala da si govno. A haj da ja stalno sebi kupujem, jok. Kupio naočale prošli put prije nekih 6-7 godina. Glava mi bolan narasla, onaj okvir samo što se ne rascvjeta. I haj, konta čoek, lako je to. Odeš, kupiš i foliraš se. Jok!
Prvo sam ja našo vako pravo jeftino okvir. Džabalije me haman izašlo. I tu je sve pošlo nizbrdo. Kontam ja izaće mene to jeftino, pa još ono socijalno uganjo. A prošle godine ja to isto socijalno uganjo, i dobijem na to socijalno nekih 30 marona. Nije ni toliko. Ove godine izađe haman pa duplo više. I skontam ja odoh uzet neka picanska stakla i tako to. I neš ti đavla.
Kaže meni ova doktorica, kod koje inače idem prilično dugo, kako eto ima ta neka optika tu blizu i da su pravo jeftini. I odem ja tamo, i stvarno se ispostavi da su plaho jeftini. Ono pravo. I ja mjesto da tu naručim i kupim i razrahatim se, jok. Odem ja do ove druge optike, gdje idem već dugo vremena (čitaj ide moja mater, jer ja nisam kupio naočale 15 godina). Tamo je vako cijena skuplja, al nije tolko skuplja. I tu ti se meni razvije dilema, dal da odem vamo đe je sigurno i tako to. Ili da rizikujem i da odem vamo đe je jeftinije. Pustim ja da to kofol prenoći.
Prenoćilo to i ja nisam ništa skonto. Samo sam izgubio vrijeme bezveze. Ipak, odlučim da idem na ovu sigurnu opciju, iako mi je žao onih 15 marona razlike (a reko bi čovjek 100 maraka razlika). Odem ja do te optike i eto reko, došo ja. Zdogovorimo sve. Kae ona meni hoš da računamo kolko te izađe ili ti već to sve sam znaš. Ma znam ja reko, sve sam ja sračuno. Al haj da mi ipak prođemo sve to, da ne bude neugodnih iznenađenja kasnije. Poče ona računat i ne sračuna mi fino. Ama reko fino je to sve, ali reko ovaj popust ide na cijenu, a ne na cijenu minus socijalno. I tu ona meni poče nešta da priča kako to ne može tako, bla bla bla. A kako ona priča, ja je haman i ne slušam. Samo mi markica po markica pred očima odlazi. I ja se trznem iz tog blentavog stanja i fino ja njoj kažem kako onda nema ništa od toga i kako smo mi prije pričali i nije bilo govora o takvom popustu. Još ja ono ko malo brezobrazan bio, da ne bude da ona posluje s bilo kim.
I ja šta ću, odem kod one prve žene. Utom mene mati zove da vidi nako kako sam i dokle sam. A mene pravo nervira to sve. Šta me imaš zvat, pa neću upast u šaht u međuvremenu. I pošo ja kod tete ove prve da to naručim. Taman ja došo, kad mati zove. Haj što je meni sumnjivo to što je jeftino, nego sad i njoj. De prije nego što ja to naručim, da skoknem do ove neke, kao blizu je. Haj reko, kontam đeš mater odbit. Da ne spominjem da je ta teta iz optike rekla da imaju te neke koje ja hoću, i još neke skuplje. Pa ti ona meni konačno objasni onaj neki indeks i debljinu stakala i razlike među njima. To je bio, pored cijene, drugi faktor koji je počeo bitno utjecati na kupovinu stakala. I haj. Odem ja od tete bez naručenih naočala, odnosno stakala, do tog drugog čike.
Kako je meni mater objasnila, taj čiko je vako bio relativno blizu. Međutim, i nije bio. A ja postim. I hodaj po onoj sparini. Al neka, kontam ja, ipak ti sve ovo radiš za sebe. Dođem ja kod čike, dobar dan, dobar dan. Želio bih takva i takva stakla, koliko košta. Kad on meni reče cijenu, meni nešta htjelo bit. Htio ga pitat jel on normalan. Al nisam. Okrenuo se i izašo. Ovog puta je razlika bila u 100 marona.
Pođem ja dalje, kad vidim još jedna tu optika ima blizu. I ja za onu šteku, kad zaključano. Kad eto ti žene vraća se, pošla da jede. Ha hu, malo ja s njom nako popričam i reko trebaju mi takva i takva stakla koliko košta. Kaže ona meni, a što će te i takva i takva stakla, što ne uzmeš samo takva. Kao puno ti je da uzimaš takva i takva. Jaranice, kontam ja u sebi, pusti me da budem levat i da ti zaradiš na tom mom levatluku. Mada ja znam da ona zna da ja nisam levat i ko da sam znao šta će mi iduće reć. Kaže, pa puno ti je da stavljaš takva i takva stakla. Možda bi ti bolje bilo da samo staviš takva, a da pogledaš neki drugi okvir i da na njih staviš takva stakla. Kontam ja, dobro jel ja izgledam tako glupo. Šatro se ogledam u onom ogledalu, a gledam, pa i nije valjda da tako glupo izgledam. Moraću kod frizera kad sve ovo završim. Mislim, jesam ja nako mladalačkog izgleda i izgledam ko da imam 5 godina manje, al da me neko ašćare pravi budalom, pa to ne ide. Ja ne znam kako njih nije stid što i pokušavaju takvo što. Još mi uze pričat da nema potrebe za tim staklima i tako to. Ma kontam se ja ženo draga de mi reci cijenu, a ja ću vamo odlučit šta i kako. I kaže ona meni, ja fala i doviđenja. Možda bih i uzeo kod nje, al samo zato što me smatra glupanom, a i ne zna me, neću. Pa makar ćorav hodo.
Zove mati da vidi šta i kako. Ja joj kažem kakve su cijene i sve i da joj kažem da ja odoh kod tete prve, one najjeftinije, da naručim stakla više. Da ne spominjem kako je meni onaj čiča, iz treće optike, reko da oni imaju i neku jeftiniju varijantu takvih i takvih stakala, koja je haman pa upola cijene. Pored cijene, debljine stakala sad se umješala i generacija stakala. Jer ova nova generacija je tri puta bolja od one stare. I skuplja. I mati tamo nešta pregovara sama sa sobom više, jer ja nastojim da se isključim iz svega, ali ne ide. Nakon svega što sam uradio, mati kaže da ja idem kući, da ona ode sutra to sve da provjeri kod te žene i da se ona s njom dogovori i da ona to provjeri. A to je bilo vako u petak.
I stvarno dođe sutra subota, ode mati izjutra nekad oko 11. Došla kući u 5. I nije naručila ništa. Eto ona bila, nešto njoj sumnjivo bilo i sve. I na kraju nije. I eto kao ne zna ona, ne bi ona to bez mene i šta ja mislim o svemu tome. A ona od početka navijala da idem vamo gdje ona već uzima neko vrijeme. I vidim ja nema fajde da se ja nešta raspravljam, reko ma naruči tamo kod tih svojih i gotovo. Ali ne. Sad je ona uzela nekakav spisak sa ovim optikama i zove od jednih do drugih da pita za stakla. I lupaju oni cijene, manje više tu negdje. Neki govore kako samo koriste novu generaciju, neki govore kako ne znaju ni da ima neka stara generacija, neki govore da ne znaju nikog da koriste staru generaciju. Heeej čovječe, ja pošo kupit naočale, a vamo čitava nauka se krije iza toga. I zovi ove, zovi one. Ja presto više pričat o tome, nije mi više ni do naočala ni do stakala ni do čeg.
Skonta ona ipak ide kod tih svojih. I zove mene danas da ja pođem sa njom da oni meni izmjere udaljenost između zjenica, da mogu fino centrirat staklo (ima i to). Ama reko već sam ja to uradio, ima neđe zapisano. I šarnula ona mlada na staklima. Jok. Haj da ja ipak dođem, ona je to nekad radila i radila dva puta. Pa haj sad svi da radimo to dva puta jer je ona to radila dva puta. I ja skontam da neam živaca da se raspravljam sa njom, valjda što postim, i samo kažem eto me. A sve mi hoće nešta bit kad moram izać iz kuće. Jer kod mene je izlazak iz kuće ceremonija ipo. Ceremonija koja traje pola sata. Dvije minute se spremam, oblačim, perem zube, zaključavam vrata i vozim se liftom, a 28 tražim čarape. Došo ja, nje nema. I ja šta ću, žvrnjaj okolo dok se ona ne pojavi. Elem, došla ona. I došo ja. I pođemo mi u tu optiku, kad tamo neka teta. I stoji mati, pa valjda smišlja tekst šta da joj kaže, a samo vako izvadila naočale i stavila pred tu ženu. A u meni neki poriv, valjda od tog što ona šuti, da kažem ženi da smo došli da joj prodamo naočale. I eto nisam. Govori mati da su pričali preko telefona i šta ti ja znam i eto sve haman dogovorili, haj da ona meni izmjeri još jednom tu udaljenost između zjenica. I izmjeri ta žena i skonta da nešto ne fercera. Kao ne mogu takva i takva stakla kakva ja hoću na taj okvir, jer eto, ne da se usranom do potoka. Pa nešta ona mjeri, pa pokušava, pa ovo, pa ono. Na kraju mi ponudi nekakve alternative, a ja ne znam koja mi je gora od njih. Mislim, prihvatljive su one meni, nije da sam nešto izbirljiv, ali daleko je to od onog što ja želim. Ko ono ti hoš za ručak teleće šnicle, a dobiješ kelja i neke zeleni. Moš ti kelja, al šnicla je šnicla. Meni više pao mrak na oči i na naočale i na komplet ideju da kupujem nove. A što je najgore, već sam kupio okvir. I normalno, rekli mi toj ženi da ćemo razmislit šta ćemo i kako ćemo, i eto, zahvalili joj se jer nam je rekla to što nam je rekla.
Mati je kasnije počela da teoretiše kako će ona to još nešta provjerit, kako će otić kod nekih drugih, kako bi mogli uzet nešta drugo, kako ovo kako ono. A ja kontam, ako nije kako ja hoću, onda mi je svejedno kako je.
A da ne spominjem da je ovo prvi put u mojoj višegodišnjoj karijeri nosanja naočala da mi i nije toliko mrsko što ću morat opet naočale nosit (haman i da mi je drago malo), iako su mi više dodijale kolko ikad mogu.
A da ne pričam doživljaje sa kupovinom cipela. Ovo sa naočalama je ništa kakva je kupovina cipela...
Пријавите се на:
Постови (Atom)




