Danas je bio čudan dan. Nije se desilo ništa posebno, ništa krupno i ozbiljno, a opet se desilo puno toga zbog čega mi je ovaj dan plaho zanimljiv bio.
Za početak sam sanjao nešto. Ne znam ni ja šta, znam samo da nije bilo, za promjenu, ništa ružno. I sad, kako pišem sve ovo, prisjećam se nekih detalja u snu. Mami mi blagi osmijeh na lice.
Danas mi je baš nešto dan bio zauzet. Imam plaho obaveza, a ja nako kuliram, pravim se da nemam i ne paničim. Ne paničim inače, al ako bih nekad paničio, to bi bile ovakve situacije. Ne volim biti neodgovoran u poslu, bilo kakvom. A sve imam osjećaj da ću biti, pa mi se stalno previre to po glavi. Nekako je ružan osjećaj, uvijek osjećat tu krivnju. Opet, na neki čudan, i dodao bih mazohistički način, me sve to raduje. Raduju me stvari koje idu. Nemam pojma kako ću izaći na kraj sa svim tim, a opet imam bezobrazni i samouvjereni osjećaj da ću izaći kao pobjednik iz svega. Kao i uvijek do sada uostalom.
Odem danas do druga, da vidim gdje je i šta radi. Nije ga bilo. Izašao je negdje. Rekli su mi gdje bi mogao biti. Odem tamo, naravno ne javim mu se. Pred sami ulaz, ipak ga zovem da provjerim da li je tu. Kaže da nije. To mi je malo pokvarilo planove. Što se ipak i nije ispostavilo tako strašnim. Odlučio sam da vrijeme koje bih proveo sa njim provedem sa samim sobom, u šetnji. I to sam i uradio. Volim kada vjetar češlja moju kosu.
Najsimpatičnije u cijeloj situaciji je bilo to što ga je 5 ljudi nazvalo da mu javi da sam ga tražio. Kažu "došao onaj džejms bond". Vjerovatno to kažu zbog (sunčanih) naočala...
I baš zato što sam zauzet, i što bih ovo zauzet više definisao kao emociju nego kao neko stanje, po nekom nepisanom pravilu, ljudi to nanjuše. I onda na ove ili one načine nastoje ostvariti nekakve kontakte i komunikacije sa mnom. Valjda zato što imam manje vremena da im se posevetim. Ali kad sve saberem i oduzmem, više volim da je tako nego obratno. Ja volim pričati (sa) ljudima, i volim kad ljudi meni pričaju. Drago mi je što imaju povjerenja u mene da mi kažu neke stvari. Tu razlikujem one koji mi pričaju samo da bi nekome rekli i one koji neke stvari pričaju isključivo meni (ili nekom jako uskom krugu ljudi). To mi govori da me cijene i da cijene i poštuju moje mišljenje. U vremenu kad je svako najpametniji, to je, bar meni, veliko postignuće. Još ako me pitaju sa savjet, to diže situaciju (ali i moj ego) na jedan poseban nivo. Imponuje mi, godi mi, kad mi ko traži savjet. Vjerovatno iz ovih gorepobrojanih razloga. S druge strane prezirem razgovore gdje se od mene očekuje da nekom podižem ego, uljepšavam situacije i bespotrebno i neosnovano hvalim ljude. Nisam ja taj tip. Ovo (plansko) dizanje ega mi je prilično gadno...
Isto me tako neki drugi ljudi nerviraju. Iz ovih ili onih razloga. I prije svih analiza, koje inače sprovodim o tome da li je opravdano ili ne to nerviranje, odlučim da isključim te sve ljude iz svog života. Ne pričam o tome na blogu, ne kukam, ne stvaram problem gdje ga nema. Uvijek sam birao kojim ću ljudima biti okružen. Zašto se opterećivati što je neko ovakav ili onakav. Nije da se moram s nekim družiti. Jedno dugme i sve analize prestaju i nestaju. Baš kao i ova.
Zaprimio sam veći broj esemes poruka. S obzirom da je danas bio samo 21. januar, nipočem poseban, broj tih poruka je prilično veliki. A pogotovo što meni ljudi uopšte i ne šalju esemes poruke. Zapravo ih najčešće dobivam od matere, i to su uglavnom one gotov ručak i kupi x proizvod kad pođeš kući tipovi poruke. Ja sam više imejl/emesen tip osobe i nisam baš ljubitelj telefona. Nit volim pričat, nit volim slat poruke.
Kad smo kod imejlova, danas sam ih zaprimio priličan broj. I to poslovne prirode. Što me prilično raduje. Jer su svi ostali ili neke reklame ili neki kilometarski mejlovi koji su po nepisanom pravilu neke loše vijesti. Mislim da mi niko nikad nije poslao neki dugi mail, a da nije bio ili neka loša vijest ili nešto poslovne prirode.
Kasno je...
Нема коментара:
Постави коментар