Konzumerizam je jedna od gadnijih stvari koje je čovjek smislio drugom čovjeku. Bit čitave ideje je da kupuješ gluposti koje nećeš i koje ti ne trebaju, a sve to novcem koji nemaš. Mene je uvijek nerviralo kako ljudi padaju na te gluposti. Nikad se nisam mogo načudit kako se to ljudi isključe il šta već i počnu slušat tamo nekog koji im govori šta da rade.
Sve dok se to nije desilo i meni. I da stvar bude gora i bezobraznija, nije mi se desila jednom. Još uvijek mi nije jasno kako je moja odbrana popustila...
Neki dan odem do jarana malo da popričamo. I ispričali se mi i ja pođem kući. Kad eto ti i njega, ode da kupi hljeb i mlijeko. Ja, dobar drug kakav jesam (jer ne znam drugačije), ponudim se da odem s njim, da mu pravim društvo. Ulazimo u poveću prodavnicu smutljivog rasporeda i pođemo da kupimo mlijeko i hljeb. Naravno, mlijeko i hljeb su uvijek na drugom kraju prodavnice. Nikad mlijeko i hljeb neće biti odmah pored ulaza. Kao i većina drugih koristimihsvakidan namirnica. Uvijek su negdje u kukuruzima. A i zašto bi bila blizu. Kad bi bili čovjek bi kupio samo to i izašo. Vako ti moraš proć pored 1001 gluposti koja nema ništa drugo pametnije u životu radit nego da te mami da je kupiš. A i ona i ti dobro znate da ti ista ne treba. Zanimljivo je koliko ljudi posvete vremena novcu (a koliko ga recimo posvete porodici). Čak i onaj pod u tržnim centrima namjenski biraju, ne bil imao one neke nabore i neravnine da ona kolica koja guraš sporije idu i samim tim i ti s njima. Posljedično tome se čovjek i više zadržava, više gleda, više ga ono mami da kupi i na kraju više kupuje. Ili kad stavljaju sve one gluposti na policu u visini očiju, a uvijek one bolje stvari turaju skroz dole neđe. A da ne spominjem kojekakve prodajne akcije gdje ti je onaj artikal još skuplji nego što je bio prije akcije. Pitanje je samo koliko ima još tih gluposti za koje čovjek ne zna, a koje su tu i koje imaju za cilj ništa drugo nego da ti izmuzu još novca.
Nego da se ja vratim na ovu priču našu. Moju. Pošli mi tako da to kupimo i ja fino vidim one neke čokoladne bananice. Čokoladne bananice koje mi stvarno nisu trebale u životu i bez kojih sam funkcionisao sasvim normalno. I pogodite koje kupio, ne 100 grama, nego 200 grama čokoladnih bananica. Ja. Da, tako je. Haj što sam kupio bananice, nego još kupim i tortilja čips. E to mi tek nije trebalo. Al eto, kupio ja i to. Pa da sam makar ja pošo sebi da kupim hljeb i mlijeko, pa i nekako. Nego ja pošo čovjeku društvo pravit, i na kraju završim ko žrtva.
Haj to i nekako. Al što me ovaj laptop prevario, pa to nigdje nema. Već neko vrijeme ja kontam da kupim laptop. Ovaj stari je dobar, ali je problem u tom što je star. I tako ja neko vrijeme mjerko šta da kupim. Sve dok mi se jaran nije javio kako je kupio novi laptop. Pogledam ja, stvarno je nako najbolji omjer cijene i uloženo. Konto ja isti taj kupit. Ali mi đavo ne dade mira i odem ja provjerit po internetu iskustva drugih ljudi sa tim laptopom. I dok sam ja to provjeravo, nađem ja neki skroz drugi, koji mi se činio i boljim od ovog. Kad neki drugi pođe da kupi taj i ispostavi se da istog nemaju više. I haj šta ću, počnem ja dalje razgledat po internetu dok ne ugledah ovaj. Naravno bitno je spomenuti da sam ja odlučio dati određenu cifru za laptop i nisam baš bio voljan davat nekih para više od toga. Sve dok nisam ugledo ovu budalaštinu na internetu. Zovem ga budalaštinom još uvijek jer se nismo još emotivno vezali, kao što sam se vezo s mojim prvim laptopom. Sinoć ga gledam nako, sve mi ga žao nešto napustiti. Drag mi je jms. Tolke cure zbarili, tolke postove napisali, tolke radove otkucali, tolke igara igrali, tolko jutuba pregledali... Nekad prije sam razmatro i da ga prodam, al sad nema šanse. Ostaće, pa makar! Elem, ugledam ja ovo govno, ovog sotoninog sina, ovog probisvjeta. Haj što je bio skuplji od onog što sam ja sebi konto kupit, nego sam još dao i neplanski više novca na njeg, da mi se sve nešto hoće bit. Imao ja tu određenu cifru što sam planirao potrošit. I potrošio sam ja baš tu cifru. Samo što sam valutu fulio. Bolan ja nekakvu blesavu dostavu platio, sve mi hoće nešto bit kad se sjetim toga. I što sam platio neki porez na magupluk tako. Kofol ja skonto neku caku da me izađe sve jeftinije nekih pedesetak marona. I ono me izašlo sve skuplje nekih pedesetak marona. Tačno mi došlo da u jednom momentu odustanem od svega. I da su stvari bile u mojim rukama u potpunosti (volim se tješiti da nisu), ja bih ovo otkazo.
Drugi put u mjesec dana da nasjednem na istu budalaštinu. Tačno sam i ja prolupo više.
Danas postoje centri za pomoć ovim, centri za pomoć onim. Ali nema onog što nama stvarno treba, a ja se sjetio toga - Centar za pomoć žrtvama konzumerizma. Nakon što sam i sam bio žrtva istog, javila se ta ideja da se možda na neki način pomogne i drugim ljudima oko toga. Ono, sjednemo svi u kurg i pričamo. Ja, sjedim i šutim. Tu sam na nagovor drugih. Nije mi do priče. Sve do jednom. Onda ustajem i kažem ja sam Dajdža i bio sam dvaput žrtva konzumerizma. Kupio sam laptop i tortilja čips i zaplačem. A ostatak grupe mi počne pljeskat jer sam se konačno otvorio i govore mi da će sve biti uredu. I ne samo da mi govore, nego kasnije stvarno bude sve uredu i ja se riješim ovog osjećaja krivice kojeg imam.
Otprilike tako nekako. Još uvijek nisam siguran šta i kako tačno, al eto. Počinje se od ideje...
Odo slušat Sinišu Vucu*. Samo mi on može pomoć da se izvučem iz ove krize...
Sve dok se to nije desilo i meni. I da stvar bude gora i bezobraznija, nije mi se desila jednom. Još uvijek mi nije jasno kako je moja odbrana popustila...
Neki dan odem do jarana malo da popričamo. I ispričali se mi i ja pođem kući. Kad eto ti i njega, ode da kupi hljeb i mlijeko. Ja, dobar drug kakav jesam (jer ne znam drugačije), ponudim se da odem s njim, da mu pravim društvo. Ulazimo u poveću prodavnicu smutljivog rasporeda i pođemo da kupimo mlijeko i hljeb. Naravno, mlijeko i hljeb su uvijek na drugom kraju prodavnice. Nikad mlijeko i hljeb neće biti odmah pored ulaza. Kao i većina drugih koristimihsvakidan namirnica. Uvijek su negdje u kukuruzima. A i zašto bi bila blizu. Kad bi bili čovjek bi kupio samo to i izašo. Vako ti moraš proć pored 1001 gluposti koja nema ništa drugo pametnije u životu radit nego da te mami da je kupiš. A i ona i ti dobro znate da ti ista ne treba. Zanimljivo je koliko ljudi posvete vremena novcu (a koliko ga recimo posvete porodici). Čak i onaj pod u tržnim centrima namjenski biraju, ne bil imao one neke nabore i neravnine da ona kolica koja guraš sporije idu i samim tim i ti s njima. Posljedično tome se čovjek i više zadržava, više gleda, više ga ono mami da kupi i na kraju više kupuje. Ili kad stavljaju sve one gluposti na policu u visini očiju, a uvijek one bolje stvari turaju skroz dole neđe. A da ne spominjem kojekakve prodajne akcije gdje ti je onaj artikal još skuplji nego što je bio prije akcije. Pitanje je samo koliko ima još tih gluposti za koje čovjek ne zna, a koje su tu i koje imaju za cilj ništa drugo nego da ti izmuzu još novca.
Nego da se ja vratim na ovu priču našu. Moju. Pošli mi tako da to kupimo i ja fino vidim one neke čokoladne bananice. Čokoladne bananice koje mi stvarno nisu trebale u životu i bez kojih sam funkcionisao sasvim normalno. I pogodite koje kupio, ne 100 grama, nego 200 grama čokoladnih bananica. Ja. Da, tako je. Haj što sam kupio bananice, nego još kupim i tortilja čips. E to mi tek nije trebalo. Al eto, kupio ja i to. Pa da sam makar ja pošo sebi da kupim hljeb i mlijeko, pa i nekako. Nego ja pošo čovjeku društvo pravit, i na kraju završim ko žrtva.
Haj to i nekako. Al što me ovaj laptop prevario, pa to nigdje nema. Već neko vrijeme ja kontam da kupim laptop. Ovaj stari je dobar, ali je problem u tom što je star. I tako ja neko vrijeme mjerko šta da kupim. Sve dok mi se jaran nije javio kako je kupio novi laptop. Pogledam ja, stvarno je nako najbolji omjer cijene i uloženo. Konto ja isti taj kupit. Ali mi đavo ne dade mira i odem ja provjerit po internetu iskustva drugih ljudi sa tim laptopom. I dok sam ja to provjeravo, nađem ja neki skroz drugi, koji mi se činio i boljim od ovog. Kad neki drugi pođe da kupi taj i ispostavi se da istog nemaju više. I haj šta ću, počnem ja dalje razgledat po internetu dok ne ugledah ovaj. Naravno bitno je spomenuti da sam ja odlučio dati određenu cifru za laptop i nisam baš bio voljan davat nekih para više od toga. Sve dok nisam ugledo ovu budalaštinu na internetu. Zovem ga budalaštinom još uvijek jer se nismo još emotivno vezali, kao što sam se vezo s mojim prvim laptopom. Sinoć ga gledam nako, sve mi ga žao nešto napustiti. Drag mi je jms. Tolke cure zbarili, tolke postove napisali, tolke radove otkucali, tolke igara igrali, tolko jutuba pregledali... Nekad prije sam razmatro i da ga prodam, al sad nema šanse. Ostaće, pa makar! Elem, ugledam ja ovo govno, ovog sotoninog sina, ovog probisvjeta. Haj što je bio skuplji od onog što sam ja sebi konto kupit, nego sam još dao i neplanski više novca na njeg, da mi se sve nešto hoće bit. Imao ja tu određenu cifru što sam planirao potrošit. I potrošio sam ja baš tu cifru. Samo što sam valutu fulio. Bolan ja nekakvu blesavu dostavu platio, sve mi hoće nešto bit kad se sjetim toga. I što sam platio neki porez na magupluk tako. Kofol ja skonto neku caku da me izađe sve jeftinije nekih pedesetak marona. I ono me izašlo sve skuplje nekih pedesetak marona. Tačno mi došlo da u jednom momentu odustanem od svega. I da su stvari bile u mojim rukama u potpunosti (volim se tješiti da nisu), ja bih ovo otkazo.
Drugi put u mjesec dana da nasjednem na istu budalaštinu. Tačno sam i ja prolupo više.
Danas postoje centri za pomoć ovim, centri za pomoć onim. Ali nema onog što nama stvarno treba, a ja se sjetio toga - Centar za pomoć žrtvama konzumerizma. Nakon što sam i sam bio žrtva istog, javila se ta ideja da se možda na neki način pomogne i drugim ljudima oko toga. Ono, sjednemo svi u kurg i pričamo. Ja, sjedim i šutim. Tu sam na nagovor drugih. Nije mi do priče. Sve do jednom. Onda ustajem i kažem ja sam Dajdža i bio sam dvaput žrtva konzumerizma. Kupio sam laptop i tortilja čips i zaplačem. A ostatak grupe mi počne pljeskat jer sam se konačno otvorio i govore mi da će sve biti uredu. I ne samo da mi govore, nego kasnije stvarno bude sve uredu i ja se riješim ovog osjećaja krivice kojeg imam.
Otprilike tako nekako. Još uvijek nisam siguran šta i kako tačno, al eto. Počinje se od ideje...
Odo slušat Sinišu Vucu*. Samo mi on može pomoć da se izvučem iz ove krize...
*ima ljudi ne znaju ko je Siniša Vuco
Нема коментара:
Постави коментар