Natjero sam se gledat utakmicu finala evropskog prvenstva. I to čitavih pola sata. Jedva izdržo.
I nako ono gledam i nešto razmišljam...
Ušo igrač u igru i nakon 6 minuta lipso. Valja se po terenu, umire. Noga ga boli. Šta je imo ulazit kojeg mog. Pa se opet nešta valja. Reko bi čovjek otpala mu noga, ušila se nazad sama, pa joj bilo dosadno, pa opet otpala. Takav ja imam doživljaj kad vidim njih kad se dole nešta valjaju. Aman zaman bolovi.
Bio jedan majmun u terenu.
Kontam malo kako oni imaju jako visoke plate. Pitam se po kojem osnovu oni imaju platu par miliona. Ništa konkretno ne rade, osim što trče nešta za loptom. Nit je ovaj svijet išta ljepše mjesto zbog tog njihovg trčanja, nit je ono njihovo trčanje ikom korisno do njih samih. Mislim da je bolje da im daju platu jer su tako pametni. Zamisli, oni nešta trčkaraju, vamo iza malih ekrana i na tribinama sjede ljudi koji navijaju za njih, gledaju ono i nerviraju se, a ovi za sve dobijaju milionske cifre. Da sam u nekom svijetu mašte i da mi neko da zadatak da smislim glupost, ja bih smislio današnji nogomet. Šta se ti imaš nervirat za tamo nekog. Tačno je ovaj svijet otišo u kurac.
S druge strane neki naučnici, doktori, vatrogasci, vojnici, nastavnici, učitelji, profesori i još gomila drugih zanimanja imaju nekakve nikakve plate, a imaju jedno sedamstopedesšes puta odgovorniji i bitniji poso. Gdje je tu logika? Nema je. Umrla.
Pa mi padoše napamet usput i kojekakvi umjetnici koji isto tako imaju grdnu platu, isto nizašta. Po kojem osnovu je neka škrabotina vrijedna milione maraka. Znam ja da je tu trud uložen, al da je ne znam ti ni ja šta, ne vrijedi. Pa jebemu ja za milion maraka mogu pokrenut tvornicu konzervi. A za nekoliko miliona bih mogo pokrenut dvije takve tvornice, uposlit dvjesto porodica i nahranit dvjesto gladnih usta. Al jok. On nešto slika, pa još da dobro slika, pa ni po muke. Natrlja onih boja, složi neku šuplju i eto ti umjetnika. Pjevač neki kaže milioner. Od čeg bolan. Još su gori oni koji su im napunili te iste džepove. Vidim danas neku ženu kako radi na sred ulice. Umjetnica prava. Pravi ko one neke goblene al s onim koncem nekim tankim, i u puno većem formatu. Piše joj da njeni radovi nisu za prodaju, oni su namjenjeni svima. Malo joj je ko ubacio koju paru. A njoj bi i trebali ubaciti.
Utom nekad i završi ona utakmica. Jedni plaču, drugi se smiju. Djele nekakve medalje, trofeje, pehare. Jedni se raduju, drugi tužni. I onda skontam da je nogomet danas ništa drugo nego šuobiznis. I gledanje utakmica nije ništa drugo nego gledanje velikog brata ili zvijezda možeš biti ti, samo što je eto na travi. A da ne pričam da u današnjem nogometu na televiziji ima najmanje sporta. Kad se sjetim svojih mladalačkih dana i igranja istog, i kad pogledam ovo na televiziji danas, skontam da iako se i jedno i drugo zove nogomet, mimo toga nemaju ništa zajedničko.
Što reče danas jedna, biće...
I nako ono gledam i nešto razmišljam...
Ušo igrač u igru i nakon 6 minuta lipso. Valja se po terenu, umire. Noga ga boli. Šta je imo ulazit kojeg mog. Pa se opet nešta valja. Reko bi čovjek otpala mu noga, ušila se nazad sama, pa joj bilo dosadno, pa opet otpala. Takav ja imam doživljaj kad vidim njih kad se dole nešta valjaju. Aman zaman bolovi.
Bio jedan majmun u terenu.
Kontam malo kako oni imaju jako visoke plate. Pitam se po kojem osnovu oni imaju platu par miliona. Ništa konkretno ne rade, osim što trče nešta za loptom. Nit je ovaj svijet išta ljepše mjesto zbog tog njihovg trčanja, nit je ono njihovo trčanje ikom korisno do njih samih. Mislim da je bolje da im daju platu jer su tako pametni. Zamisli, oni nešta trčkaraju, vamo iza malih ekrana i na tribinama sjede ljudi koji navijaju za njih, gledaju ono i nerviraju se, a ovi za sve dobijaju milionske cifre. Da sam u nekom svijetu mašte i da mi neko da zadatak da smislim glupost, ja bih smislio današnji nogomet. Šta se ti imaš nervirat za tamo nekog. Tačno je ovaj svijet otišo u kurac.
S druge strane neki naučnici, doktori, vatrogasci, vojnici, nastavnici, učitelji, profesori i još gomila drugih zanimanja imaju nekakve nikakve plate, a imaju jedno sedamstopedesšes puta odgovorniji i bitniji poso. Gdje je tu logika? Nema je. Umrla.
Pa mi padoše napamet usput i kojekakvi umjetnici koji isto tako imaju grdnu platu, isto nizašta. Po kojem osnovu je neka škrabotina vrijedna milione maraka. Znam ja da je tu trud uložen, al da je ne znam ti ni ja šta, ne vrijedi. Pa jebemu ja za milion maraka mogu pokrenut tvornicu konzervi. A za nekoliko miliona bih mogo pokrenut dvije takve tvornice, uposlit dvjesto porodica i nahranit dvjesto gladnih usta. Al jok. On nešto slika, pa još da dobro slika, pa ni po muke. Natrlja onih boja, složi neku šuplju i eto ti umjetnika. Pjevač neki kaže milioner. Od čeg bolan. Još su gori oni koji su im napunili te iste džepove. Vidim danas neku ženu kako radi na sred ulice. Umjetnica prava. Pravi ko one neke goblene al s onim koncem nekim tankim, i u puno većem formatu. Piše joj da njeni radovi nisu za prodaju, oni su namjenjeni svima. Malo joj je ko ubacio koju paru. A njoj bi i trebali ubaciti.
Utom nekad i završi ona utakmica. Jedni plaču, drugi se smiju. Djele nekakve medalje, trofeje, pehare. Jedni se raduju, drugi tužni. I onda skontam da je nogomet danas ništa drugo nego šuobiznis. I gledanje utakmica nije ništa drugo nego gledanje velikog brata ili zvijezda možeš biti ti, samo što je eto na travi. A da ne pričam da u današnjem nogometu na televiziji ima najmanje sporta. Kad se sjetim svojih mladalačkih dana i igranja istog, i kad pogledam ovo na televiziji danas, skontam da iako se i jedno i drugo zove nogomet, mimo toga nemaju ništa zajedničko.
Što reče danas jedna, biće...
Нема коментара:
Постави коментар