Kad sam sjeo u auto, nije me prepozno. Nije ni čudo. Posljednji put smo se vidjeli kad je imao... ne znam ni koliko je imao tad. Nije što ne znam kada je rođen, nego što ne znam kada smo se tačno vidjeli. Ostale je prepoznao. Pričao je on nešto. Ja ga ne razumijem baš najbolje. Malo na arapskom, malo na engleskom, malo na našem. Dobar je, snalazi se. Stavio sam poklon u gepek. Kontam, nije fol ako nije iznenađenje.
On je pričao i spominjao veliku planinu. I još se smijao. Mislim da pojma nema šta je velika planina. Njemu je i najobičnije brdo planina. Ali zna šta njegov osmjeh znači. Zna, jer tako kupuje ljude. Zavodiće cure jednog dana sa onim osmjehom. Možda. Još je rano reći. Uostalom, svakom fino stoje mliječni zubi.
Jedva je dočeko da izađe iz auta. Ima energije ko... ko oni mačići s kojima sam se igrao neki dan. S njim nisam mogao. Nisam ni pokušavao zapravo. Valjda što nisam ni mogao doći na red. Bio je atrakcija. Atrakcija dana. Glavni glumac svoje predstave.
Pričali su da će doći i ona. Nako sam je znao iz priče. Ali slabo. Ili iz viđenja. Zapravo ona je bila kombinacija ljudi koje sam znao iz priče i iz viđenja. Pojma nemam kako je izgledala, a nit sam znao šta o njoj. Neću lagat i reć da me nije zanimalo ništa o njoj. Mene zanima sve o svima, iako mi nije bitno to što znam ili ne znam.
I stvarno se ispostavi da priče nisu bile bez razloga. Pojavila se sa ostatkom klape. Iako sam i sam bio gost, ona je bila veći gost od mene. Ili sam ja bio veći domaćin od nje. Svejedno sam odlučio da ustanem i da je pozdravim i upoznam se. Pružam joj ruku i govorim ime, a ona meni da zna. Ili da se znamo. Ne znam ni ja više šta reče. Meni se vrzmalo po glavi otkud me zna. Ili otkud navodno ja znam nju. A i ako je već znam, kako to da joj nisam upamtio lik. Pogotovo što sam imao šta i upamtit. Sjetim se da smo možda bili na nekoj svadbi prije. Ko će ti ga znat.
Nije lijepa. Ili barem nije moj tip. Moj tip ljepote (ako je vjerovat onoj da je ljepota u oku posmatrača). Mnogim drugim bi bila. Zato je svu tu neljepotu nadoknadila šarmom. Rekao bi čovjek po mojoj priči i da je ružna. A nije, daleko je od toga. Ima lijepe oči, krupne i plave. Ko u onoj nekoj pjesmi...
Kontam, sreća pa ne radi ko neki promoter nečega. Mene bi sigurno obrlatila. Šta ću, uvijek sam bio slab na žene. A posebno na ove überšarmante. Još je veća sreća da ovo čime se bavi, a za jednu ovdašnju djevojku joj je prilično širok spektar interesovanja, nema baš neke dodirne tačke s menom.
Predlagali su mi da je zbarim. Bez obzira što ima momka i što je na pragu udaje. Da im razvalim sve to i da okušam sreću. Nemaju pojma da mi je takvih iskustava u životu i previše bilo. Naravno, sve je to bila šala. Barem njima.
Priča se da će biti inžinjer. Ja sam rekao da će biti trgovac. Pola familije su mu Arapi. Bio sam prilično uporan sa svojom tvrdnjom. Materi se to i nije sviđalo, pa me svako malo ćuškala nebil presto sa pričom. A ja se pravio lud da ne kontam šta to ona radi. To je još dobro. Isprva sam tvrdio da će biti budući terorista. Pričalo se kako zna i da broji do 10. Nisam htio bit partipuper i reć da on pojma nema šta priča i šta ti brojevi uopšte znače i da tek slijedi period kada će to doći. Umjesto toga sam samo prokomentarisao da zna da broji i do 20 i 30. Na to je ona mene pogledala onim svojim krupnim plavim očima i rekla - trgovac.
Nije mi rekao kako se zovem. Nije znao izgovorit. Ne znam šta mi je on. Znam da sam ja njemu neki daidža. Pseudodaidža bi možda bilo prikladnije. Nisam se zamarao time pretjerano, iako bi me veselilo. Kad je već znao pobrat sve prisutne. Ipak sam se odlučio zamarati drugim stvarima. Naprimjer sa onim mesom koje se nalazilo ispred mene. Počeo sam lagano s ćevapima. Onda sam skonto da sam dva dana prije toga jeo ćevape. I još dva dana prije toga. Nakon tog otkrića, skontam da je teleća šnicla puno bolji izbor. Ne jedna, nego dvije. A i upitno je kad ću opet jesti šnicle sa roštilja.
On je idalje bio atrakcija. I trebao je biti. Pokloni su bili spremni. Sudbina je tako htjela, pa je otvorio drugi poklon prije našeg. I taj ga je podobro zabavio. Mislim da mu ostali i nisu bili toliko zanimljivi. Pa ni ovaj naš.
Nakon što su svi posjedali i poumarali se, došo sam na red ja, da se igram s njim. Ja nikad nisam bio ljubitelj male djece. Vjerovatno zato što ne znam gdje su granice. Pojma nemam šta dijete smije, a šta ne smije, šta hoće, a šta neće, šta bi trebao, a šta ne bi trebao. Zato se i klonim djece kolko je to moguće. A onda se desila ona filmska scena, ona gdje neko malo dijete pruža ruku nekom odraslom. I onda taj odrasli zaboravi na sva sranja u svijetu i razvije se onaj očinski osjećaj. E pa tako je i ovdje bilo gdje on pruža malehnu ruku u moju šapu. Moj mali prst je veći od njegove šake. Samo što je to bilo to, bez zaboravljanja svih sranja u svijetu i očinskog osjećaja. Zapravo, svim sranjima u svijetu se upravo pridružilo još jedno - ono gdje se ja igram sa djetetom, pojma nemam šta radim i čekam da se desi neki belaj.
Ipak nije. Mislim da je prevladalo to što sam se pravio kao da stvari držim u rukama i pod kontrolom. Ustvari pojma nisam imao šta radim i samo sam čekao kad će neko poželjeti da se igra sa njim, i da ga ja eto nevoljko predam tom nekom drugom. Kao mi se ono tek zaigrali, ali eto, ako je nekom želja da se igra s njim, hajde, neću biti sebičan i ustupit ću ga. Nije se to desilo. Zapravo je svima bilo drago što su našli novog konja da se igra s njim.
Ja ko na iglama. Samo čekam kad će se sjargat negdje. Ne smeta meni. A i kontam, svejedno se mora nekad sjargat u životu. I ja sam pado ko mali haj ihaj puta. Još sam i batine dobijo. Nek padne i on koji put, šta fali. Ljudski je to. Samo ne na mojoj straži.
Ona je pričala nešto. A meni opet bilo neugodno da se ubacujem u razgovore. Djelovala je zanimljivo. Mislim da bismo mogli pričati i u nekim drugim okolnostima. Ili volim da mislim. U suštini mi je i svejedno. Pravim se da nije. Kad već toliko lažem, red bi bio da slažem i sebe ponekad.
Žurila je kući. Nudila je i meni prevoz. Ja se pravio kul i reko da ja nigdje ne žurim. Pravio se kul, a ispo besposličar. Ou jea! Zamalo je upala u kanal sa onim joj autićem. Mislim da bi mi to upotpunilo dan. Ipak se nije desilo.
Ipak nije uspio dokučit i reć kako se zovem. No to ga nije spriječilo da metne daidžin šešir na glavu. Pravi mali kaubojac. Kažu da će dogodine naučit i kako se ja zovem...
On je pričao i spominjao veliku planinu. I još se smijao. Mislim da pojma nema šta je velika planina. Njemu je i najobičnije brdo planina. Ali zna šta njegov osmjeh znači. Zna, jer tako kupuje ljude. Zavodiće cure jednog dana sa onim osmjehom. Možda. Još je rano reći. Uostalom, svakom fino stoje mliječni zubi.
Jedva je dočeko da izađe iz auta. Ima energije ko... ko oni mačići s kojima sam se igrao neki dan. S njim nisam mogao. Nisam ni pokušavao zapravo. Valjda što nisam ni mogao doći na red. Bio je atrakcija. Atrakcija dana. Glavni glumac svoje predstave.
Pričali su da će doći i ona. Nako sam je znao iz priče. Ali slabo. Ili iz viđenja. Zapravo ona je bila kombinacija ljudi koje sam znao iz priče i iz viđenja. Pojma nemam kako je izgledala, a nit sam znao šta o njoj. Neću lagat i reć da me nije zanimalo ništa o njoj. Mene zanima sve o svima, iako mi nije bitno to što znam ili ne znam.
I stvarno se ispostavi da priče nisu bile bez razloga. Pojavila se sa ostatkom klape. Iako sam i sam bio gost, ona je bila veći gost od mene. Ili sam ja bio veći domaćin od nje. Svejedno sam odlučio da ustanem i da je pozdravim i upoznam se. Pružam joj ruku i govorim ime, a ona meni da zna. Ili da se znamo. Ne znam ni ja više šta reče. Meni se vrzmalo po glavi otkud me zna. Ili otkud navodno ja znam nju. A i ako je već znam, kako to da joj nisam upamtio lik. Pogotovo što sam imao šta i upamtit. Sjetim se da smo možda bili na nekoj svadbi prije. Ko će ti ga znat.
Nije lijepa. Ili barem nije moj tip. Moj tip ljepote (ako je vjerovat onoj da je ljepota u oku posmatrača). Mnogim drugim bi bila. Zato je svu tu neljepotu nadoknadila šarmom. Rekao bi čovjek po mojoj priči i da je ružna. A nije, daleko je od toga. Ima lijepe oči, krupne i plave. Ko u onoj nekoj pjesmi...
Kontam, sreća pa ne radi ko neki promoter nečega. Mene bi sigurno obrlatila. Šta ću, uvijek sam bio slab na žene. A posebno na ove überšarmante. Još je veća sreća da ovo čime se bavi, a za jednu ovdašnju djevojku joj je prilično širok spektar interesovanja, nema baš neke dodirne tačke s menom.
Predlagali su mi da je zbarim. Bez obzira što ima momka i što je na pragu udaje. Da im razvalim sve to i da okušam sreću. Nemaju pojma da mi je takvih iskustava u životu i previše bilo. Naravno, sve je to bila šala. Barem njima.
Priča se da će biti inžinjer. Ja sam rekao da će biti trgovac. Pola familije su mu Arapi. Bio sam prilično uporan sa svojom tvrdnjom. Materi se to i nije sviđalo, pa me svako malo ćuškala nebil presto sa pričom. A ja se pravio lud da ne kontam šta to ona radi. To je još dobro. Isprva sam tvrdio da će biti budući terorista. Pričalo se kako zna i da broji do 10. Nisam htio bit partipuper i reć da on pojma nema šta priča i šta ti brojevi uopšte znače i da tek slijedi period kada će to doći. Umjesto toga sam samo prokomentarisao da zna da broji i do 20 i 30. Na to je ona mene pogledala onim svojim krupnim plavim očima i rekla - trgovac.
Nije mi rekao kako se zovem. Nije znao izgovorit. Ne znam šta mi je on. Znam da sam ja njemu neki daidža. Pseudodaidža bi možda bilo prikladnije. Nisam se zamarao time pretjerano, iako bi me veselilo. Kad je već znao pobrat sve prisutne. Ipak sam se odlučio zamarati drugim stvarima. Naprimjer sa onim mesom koje se nalazilo ispred mene. Počeo sam lagano s ćevapima. Onda sam skonto da sam dva dana prije toga jeo ćevape. I još dva dana prije toga. Nakon tog otkrića, skontam da je teleća šnicla puno bolji izbor. Ne jedna, nego dvije. A i upitno je kad ću opet jesti šnicle sa roštilja.
On je idalje bio atrakcija. I trebao je biti. Pokloni su bili spremni. Sudbina je tako htjela, pa je otvorio drugi poklon prije našeg. I taj ga je podobro zabavio. Mislim da mu ostali i nisu bili toliko zanimljivi. Pa ni ovaj naš.
Nakon što su svi posjedali i poumarali se, došo sam na red ja, da se igram s njim. Ja nikad nisam bio ljubitelj male djece. Vjerovatno zato što ne znam gdje su granice. Pojma nemam šta dijete smije, a šta ne smije, šta hoće, a šta neće, šta bi trebao, a šta ne bi trebao. Zato se i klonim djece kolko je to moguće. A onda se desila ona filmska scena, ona gdje neko malo dijete pruža ruku nekom odraslom. I onda taj odrasli zaboravi na sva sranja u svijetu i razvije se onaj očinski osjećaj. E pa tako je i ovdje bilo gdje on pruža malehnu ruku u moju šapu. Moj mali prst je veći od njegove šake. Samo što je to bilo to, bez zaboravljanja svih sranja u svijetu i očinskog osjećaja. Zapravo, svim sranjima u svijetu se upravo pridružilo još jedno - ono gdje se ja igram sa djetetom, pojma nemam šta radim i čekam da se desi neki belaj.
Ipak nije. Mislim da je prevladalo to što sam se pravio kao da stvari držim u rukama i pod kontrolom. Ustvari pojma nisam imao šta radim i samo sam čekao kad će neko poželjeti da se igra sa njim, i da ga ja eto nevoljko predam tom nekom drugom. Kao mi se ono tek zaigrali, ali eto, ako je nekom želja da se igra s njim, hajde, neću biti sebičan i ustupit ću ga. Nije se to desilo. Zapravo je svima bilo drago što su našli novog konja da se igra s njim.
Ja ko na iglama. Samo čekam kad će se sjargat negdje. Ne smeta meni. A i kontam, svejedno se mora nekad sjargat u životu. I ja sam pado ko mali haj ihaj puta. Još sam i batine dobijo. Nek padne i on koji put, šta fali. Ljudski je to. Samo ne na mojoj straži.
Ona je pričala nešto. A meni opet bilo neugodno da se ubacujem u razgovore. Djelovala je zanimljivo. Mislim da bismo mogli pričati i u nekim drugim okolnostima. Ili volim da mislim. U suštini mi je i svejedno. Pravim se da nije. Kad već toliko lažem, red bi bio da slažem i sebe ponekad.
Žurila je kući. Nudila je i meni prevoz. Ja se pravio kul i reko da ja nigdje ne žurim. Pravio se kul, a ispo besposličar. Ou jea! Zamalo je upala u kanal sa onim joj autićem. Mislim da bi mi to upotpunilo dan. Ipak se nije desilo.
Ipak nije uspio dokučit i reć kako se zovem. No to ga nije spriječilo da metne daidžin šešir na glavu. Pravi mali kaubojac. Kažu da će dogodine naučit i kako se ja zovem...
Нема коментара:
Постави коментар