Neki dan sam javno, mislim pred omanjom grupom ljudi, izjavio nešto o čemu već duže vrijeme razmišljam. Reko sam da se ja ujutru budim sa razmišljanjem kako je lijepo biti ja. I ja stvarno to mislim. I razumijem ako me neko ne razumije, jer nikad nije ni bio ja.
A život ne bi bio život kad ti se ne bi narugo nako momački. Sad se već pitam gdje su mi granice. Gdje prestajem ja biti ja, a postajem neko drugi.
Uvijek sam se pito šta ti život mora uraditi pa da jedeš salamu. Život mi je odgovorio. Jeo sam salamu. I to evo drugi put već. Ne pamtim kad sam posljednji put jeo salamu. Možda nekad u osnovnoj, ako i tad. I to ona prva četri razreda. A sad, ko zna kolko godina kasnije, opet je jedem. Salamu. I to onu poli. Kolko čovjek mora pokleknut duhovno (i ekonomski) pa da jede salamu. E na šta me sve život neće natjerat...
Otprilike sam ovdje negdje i završio s jelom i dosta mi je rondanja. :D
Lalala, život je lijep...
A život ne bi bio život kad ti se ne bi narugo nako momački. Sad se već pitam gdje su mi granice. Gdje prestajem ja biti ja, a postajem neko drugi.
Uvijek sam se pito šta ti život mora uraditi pa da jedeš salamu. Život mi je odgovorio. Jeo sam salamu. I to evo drugi put već. Ne pamtim kad sam posljednji put jeo salamu. Možda nekad u osnovnoj, ako i tad. I to ona prva četri razreda. A sad, ko zna kolko godina kasnije, opet je jedem. Salamu. I to onu poli. Kolko čovjek mora pokleknut duhovno (i ekonomski) pa da jede salamu. E na šta me sve život neće natjerat...
Otprilike sam ovdje negdje i završio s jelom i dosta mi je rondanja. :D
Lalala, život je lijep...
Нема коментара:
Постави коментар