Pokušavam na smislen način započet ovaj post, al mi ne ide od ruke. Ko kad i ne znam šta tačno želim napisat. Odnosno želim, ali ne znam kako to sve kategorizirat. A kao posljedicu toga, ne znam napisat ni neki smislen uvod.
Privikavanje očiju na tamu. Iako je to vako nešto što je prilično nevažno, ja taj osjećaj, i tu fiziološku caku ne bih mjenjo ni za kakve pare na svijetu. Ja pravo volim vako zasjest u mrak, pa onda lagano čekat da mi se oči priviknu na mrak. Pa onda bauljat po kući u mraku. Pravo mi je to nešto zanimljivo. Kontam da bih bio pravo osakaćen u životu kad toga ne bi bilo.
Isto tako bih bio se smatrao osakaćenim kad ne bih osjećao kad nešta zagrizem. Sjećam se da sam jedne prilike sjedio s jednim likom koji je imao vještačke zube. A da tragedija bude veća, nije ni bio nešto pretjerano star. Ne sjećam se jel bi u pitanju gornja ili donja vilica, al on je nije imao haman nikako. Ali se sjećam da mi je pričao da on uopšte nema nikakvog osjećaja kad zagrize štogod. Kaže može trgat šta bilo. A ja opet plaho volim onaj osjećaj kad zarijem zube u nešta, jal jabuku jal kakvo meso. I ne bih taj osjećaj mjenjo ni za šta na svijetu.
Ima još jedna stvar koja je meni nako poprilično bitna, al je pravo blesava. I ne mogu da vjerujem da pišem o tom na blogu, al haj. :D Elem, skonto sam da me pravo zabavlja kad ono sjedim kako nezgodno, pa mi noga utrne, a onda moram ustat. I sad je tu prava lutrija do koje je mjere meni ta noga utrnula, i hoćul se ja skljokat dole i polomit ko kakva tetka. Još se ja nako naivno oslanjam na tu nogu koju i ne osjećam. Do sad nije bilo nekih značajnih incidenata, što ne znači i da neće biti.
I dok sam ovo piso, skonto sam da ja jako volim da se češem, a volim i da me drugi češke (uvijek mi je bilo šega ova riječ češkiti [a i da mi je nać nekog da to ne voli]). Nebitno jel po licu, kosi, rukama, nogama... Tu nastupa moja samokontrola, jer da nje nema, ja bih hodo sav u ranama sastrugane kože, skarfejs, samotakav. :D
Men ova verzija bolja od orginala. Ta ću ja...
Privikavanje očiju na tamu. Iako je to vako nešto što je prilično nevažno, ja taj osjećaj, i tu fiziološku caku ne bih mjenjo ni za kakve pare na svijetu. Ja pravo volim vako zasjest u mrak, pa onda lagano čekat da mi se oči priviknu na mrak. Pa onda bauljat po kući u mraku. Pravo mi je to nešto zanimljivo. Kontam da bih bio pravo osakaćen u životu kad toga ne bi bilo.
Isto tako bih bio se smatrao osakaćenim kad ne bih osjećao kad nešta zagrizem. Sjećam se da sam jedne prilike sjedio s jednim likom koji je imao vještačke zube. A da tragedija bude veća, nije ni bio nešto pretjerano star. Ne sjećam se jel bi u pitanju gornja ili donja vilica, al on je nije imao haman nikako. Ali se sjećam da mi je pričao da on uopšte nema nikakvog osjećaja kad zagrize štogod. Kaže može trgat šta bilo. A ja opet plaho volim onaj osjećaj kad zarijem zube u nešta, jal jabuku jal kakvo meso. I ne bih taj osjećaj mjenjo ni za šta na svijetu.
Ima još jedna stvar koja je meni nako poprilično bitna, al je pravo blesava. I ne mogu da vjerujem da pišem o tom na blogu, al haj. :D Elem, skonto sam da me pravo zabavlja kad ono sjedim kako nezgodno, pa mi noga utrne, a onda moram ustat. I sad je tu prava lutrija do koje je mjere meni ta noga utrnula, i hoćul se ja skljokat dole i polomit ko kakva tetka. Još se ja nako naivno oslanjam na tu nogu koju i ne osjećam. Do sad nije bilo nekih značajnih incidenata, što ne znači i da neće biti.
I dok sam ovo piso, skonto sam da ja jako volim da se češem, a volim i da me drugi češke (uvijek mi je bilo šega ova riječ češkiti [a i da mi je nać nekog da to ne voli]). Nebitno jel po licu, kosi, rukama, nogama... Tu nastupa moja samokontrola, jer da nje nema, ja bih hodo sav u ranama sastrugane kože, skarfejs, samotakav. :D
Men ova verzija bolja od orginala. Ta ću ja...
Нема коментара:
Постави коментар