Kad ja fotografisanje u pitanju - tu sam sila! Ako kome treba fotograf za svadbi, sahrana, ispraćaja u vojsku, diplomiranja, matura, ciganskih svadbi ili ovih fešn modnih dešavanja, nek se javne.
Nemam fensi poluprofesionalni aparat, niti imam modele koji mi poziraju, nit nešto volim fotografisat. Al zato kad nešto ufotografišem, e to je da se pamti.
Moglo bi se reć da sam razvio svoj stil fotografisanja. A stil je nako baš u mom stilu. I svakog nervira i iritiraju ih moje fotografije, a mene nasmijavaju. Upita se čovjek nekad ima li smisla da se smiješ vlastitim fotografijama. I uvijek se provjeravaju iste odmah nakon fotografisanja, ne zato da vide jesu li dobro ispali na fotografiji nego da vide jesam li uopšte na fotografiji.
Sad se sigurno svi pitate kako prepoznat moje fotografije. Dvije su dominante forme.
Ovo je forma koju nazivam Lica neđe u kukuruzima. U zavisnosti od moje pozicije, mećem ljude u donje ćoškove. Pravo je šega u praksi. Rado bih metno prave fotografije, al možda bi se mogli naljutit oni koji su na njima.
I druga forma, forma koju nazivam Pojeli vas kukuruzi. Dopola se vide. Ili je bolje reć dopola se ne vide? Ko da su pojedeni dopola, do glave, do nosa.
Danas sam spucko jedno 200 fotografija. Iskoristio sam tu priliku da izmislim novu formu i moram priznat da mi se i ona plaho dopada (nije što je moja). Forma se zove Zameo ih kukuruz. Suština forme je da ima neko ispred onog koga hoš slikat. Od tih 200, barem je 50 bilo ove forme. I što je najbolje od svega, niko se nije požalio na iste niti je išta komentarisao, a od fotografisanja je prošlo dobrih 4 sata. Dal su svi umorni il ne kontaju, ne znam. Vrijeme će pokazat.
Isto ja vako volim smetat drugim dok se fotografišu. To je posebno bilo fora u vrijeme onih starih aparata, gdje nisi mogo šale brisat fotografije i gdje se štedilo na filmu. Jedne prilike ja tako metnem ruku dok su se dvije rodice fotografisale, a meni mater šljagu sveže. I nisam poslije toga dugo dugo to radio. Kasnije ona još i izradi sliku. I dan danas imamo sliku sa kofol moje dvije rodice i mojom rukom preko njihovih lica.
Nemam fensi poluprofesionalni aparat, niti imam modele koji mi poziraju, nit nešto volim fotografisat. Al zato kad nešto ufotografišem, e to je da se pamti.
Moglo bi se reć da sam razvio svoj stil fotografisanja. A stil je nako baš u mom stilu. I svakog nervira i iritiraju ih moje fotografije, a mene nasmijavaju. Upita se čovjek nekad ima li smisla da se smiješ vlastitim fotografijama. I uvijek se provjeravaju iste odmah nakon fotografisanja, ne zato da vide jesu li dobro ispali na fotografiji nego da vide jesam li uopšte na fotografiji.
Sad se sigurno svi pitate kako prepoznat moje fotografije. Dvije su dominante forme.
Ovo je forma koju nazivam Lica neđe u kukuruzima. U zavisnosti od moje pozicije, mećem ljude u donje ćoškove. Pravo je šega u praksi. Rado bih metno prave fotografije, al možda bi se mogli naljutit oni koji su na njima.
I druga forma, forma koju nazivam Pojeli vas kukuruzi. Dopola se vide. Ili je bolje reć dopola se ne vide? Ko da su pojedeni dopola, do glave, do nosa.
Danas sam spucko jedno 200 fotografija. Iskoristio sam tu priliku da izmislim novu formu i moram priznat da mi se i ona plaho dopada (nije što je moja). Forma se zove Zameo ih kukuruz. Suština forme je da ima neko ispred onog koga hoš slikat. Od tih 200, barem je 50 bilo ove forme. I što je najbolje od svega, niko se nije požalio na iste niti je išta komentarisao, a od fotografisanja je prošlo dobrih 4 sata. Dal su svi umorni il ne kontaju, ne znam. Vrijeme će pokazat.
Isto ja vako volim smetat drugim dok se fotografišu. To je posebno bilo fora u vrijeme onih starih aparata, gdje nisi mogo šale brisat fotografije i gdje se štedilo na filmu. Jedne prilike ja tako metnem ruku dok su se dvije rodice fotografisale, a meni mater šljagu sveže. I nisam poslije toga dugo dugo to radio. Kasnije ona još i izradi sliku. I dan danas imamo sliku sa kofol moje dvije rodice i mojom rukom preko njihovih lica.
Нема коментара:
Постави коментар