Nešta mi se i nije dalo pisat. Al potaknut nečim ću ipak pribilježit koji stih.
Jučer sam bio vani dobrih 11 sati. Ne pamtim kad sam bio tolko dugo vani. Ne mislim van kuće, nego ono vani...
I primjetio sam neke izuzetno uznemirujuće sadržaje dok sam bio vani, koji su zapravo bili i pozitivni. Pozitivni u smislu da sam se prisjetio što više ne idem vani.
Gledo sam Diktatora. Film je glup ko kurac. Od ovce. Ima par smiješnih scena, i to je to. Osim toga je glup. I prilično je glup. Jedino što je dobro bilo kod tog filma jes bilo društvo s kojim sam to gledo. Njoj je bilo sve smiješno, i samo se smijala. Meni je njeno smijanje bilo smiješno, pa sam se ja smijo tome.
Kasnije smo otišli prošetat malo Titovom/Ferhadijom. Ne znam šta mi je gore. Titova, do Vječite vatre (što bi reko jedan moj jaran, vlah!) je izgledala ko dvorište neke osnovne ili srednje škole. Puno nake djece. Puno nakih malih mangupčića kojih je mene više strah nego onaj velikih mangupa. Svi su nekakvi bučni, i nikad čovjek ne zna šta je očekivat od njih. Podjećaju na one hijene. Ti mangupčići se opet trude svojim glupim ponašanjem zavest babadevojke. To su vam one djevoj(čic)ke od nekih 15 do 20 godina, koje izgledaju ko da imaju 35 il 40 godina. Fuj! I moja generacija je prošla kroz proces odrastanja, al da su nako glupavo izgledali, pa i nisu vala. Kreteni pravi. To nije dete, to je kreten!
Onda smo prošli kroz ono nako rovanje. Hodaš ti nešta šetalištem, i odjednom nešta izrovano. I tu u onu prašinu, u ono kamenje. Ma još govana da navade, pa da mi ugođaj bude potpun.
Pa smo skontali otićemo do famozne knjižare odonog Šahinpašića. Kofol sniženje 80%. Ja em ne čitam, em znam da nema zglave nikakvog sniženja. Kad sam prvi put pročito vijest, bilo mi je pravo drago što zatvaraju. Žao mi onih radnika tamo, koji će ostat bez posla. Al kad skontam kolko su im knjige, dođe mi da se zapitam koji moron moraš bit da tamo išta kupiš. Ima gomila nakih knjiga, od kojih mene interesuju 4. Od tog je jedna neka o lego kockicama. Etooo.
I vako su im sve knjige isto ko i prije kad su cijene u pitanju. Jedna je stvarno bila snižena. Prije je koštala 29 marona, a sad košta 24. Ista takva se može naći za 4 marke. Samo što ti kod ove od 4 marke ostane još 20, pa se najedeš ko čoek.
I haj. Završili s tim. Onda sam otišo da jedem. Pojo nakav hamburger. Hamburger je bio solidan.
Pa smo sjeli i pričali u parku. Čak smo jedno vrijeme pričali o meni i mojim "problemima". Meni su te priče malo šega, a malo nisu šega. Šega su iz razloga što ljudi meni daju neke savjete i komentare koji su meni davno pali napamet i koji su prevaziđeni. Ko ono pričaju ti ljudi o stvarima o kojima ti već sve znaš i misle da je to to. A ti vamo ne da znaš to o čemu ti oni pričaju, nego znaš i još više. Meni je to nako šega pomalo. Ova strana koja nije šega jeste što se ta priča nekako nametnula, a nametač nisam bio ja. Postoje stvari o kojima ja mogu i želim razgovarati, a postoje i neke o kojima baš i ne volim govoriti. Ako pak mogu i želim razgovarati o njima, onda ću naći i prikladno vrijeme i mjesto za takve priče. I sam ću započeti priču o tome. Ovdje to nije bio slučaj, a i bilo je riječ o ovoj drugoj grupi priča. Na kraju krajeva, nije da se moji problemi mogu riješiti jednim razgovorom u parku (mogul ičiji je pravo pitanje...). Što ne znači da ne cijenim dobru volju mojih sagovornica i ne sumnjam u njihovu dobru namjeru, pa ćemo to kompletno dešavanje okarakterisat kao solidno.
Pa smo ošli do Meše. Tu je bilo nako. Nikad mi neće bit jasan fenomen onih objekata gdje se ljudi skupljaju, a gdje se tolko odvrne muzika, da ti nemoš progovorit koju. Ja kontam jel ono namjenjeno ljudima koji su gluhi. Nije da sad treba stišat skroz muziku, al kolko se kod nas odvrće, to je za nepovjerovat. Meni je to uvijek smetalo kod nas, jer je kod nas dominantno razmišljanje više je bolje. Niko živ nikad nije skonto odakle uporište u tim glupim razmišljanjima, al onda su i dan danas postojana. Konta on ako odvrne muziku, onda je muzika bolja. Ako sagradi kuću na 6 spratova, ona je bolja od one na dvije skupa sa fasadom i garažom. Cura je bolja što ima veću guzicu i sise, bez obzira što izgleda u najmanju ruku ružno sa svim tim na sebi. Elem, tu nam je još i bilo fino, pa smo odlučili da odemo neđe drugo.
I dok smo išli, prošli smo pored onih kafića i kafana tamo kod hotela Evropa. Ona nakaradnština (ja mislim da ova riječ i ne postoji) mi nikad neće bit jasna. Prvo smo vidjeli hitnu i nakog čiču kojeg unose unutra. E onda sam ja vidio gomilu nakih kurvica. Vidio sam i likove koji stoje na trotoaru. Znači izađeš vani, platiš nekakvu opasnu lovu za piće, i stojiš na trotoaru. Pa baš moraš imat nisko samopoštovanje za takvo što. Ti su još bili i dobri u poređenu s onima koji su stajali na ulici. Stojiš na ulici i dernečiš. Pa jal prođe kakvo auto, ti malo ko pobjegneš, pa se vratiš nazad. A ja doživio intelektualni orgazam i slom kad sam vidio nake kretene kako stoje u nekakvom staklu. Znači neko je narazbijo il čaša il flaša, i tog stakla ima baš. I kreteni stoje u tom svemu.
Ja kontam, neko bi se dobro osevapio da tamo baci neutronsku bombu i polije sve plavim napalmom.
Onda smo došli do nakog mjesta đe smo sjedili posata sat i nismo marke potrošili. Nit nas je ko nudio, nit nas je ko poslužio, nit kog đavla. Što meni i nije smetalo. A ja kao čuo da u to mjesto zalaze osobe koje žive sa homoseksualnošću. Pa kad god vidim neko muško društvo kontam da su pederčine, a kad vidim žensko društvo kontam da su lezbače (primjetil se kako sam večeras raspoložen za vrijeđanje?). I to mahom sve ženske kratke kose. A ako kojim slučajem dođe dođe kakav muškarac i žemska, kontam da je to kakav pederčina i lezbača, pa došli nekog da zbare. Unatoč mojim razmišljanjima, sumnjam da je bilo osoba koje žive sa homoseksualnošću, ali vjerujem da su svi imali slična razmišljanja kao i ja.
Poslije toga smo opet prošli pored onih kafana kod Evrope. Kurve, ili kako ih je prikladno nediskrimnatorski nazvat - seksualne radnice, su našle svoje jebače (imal neki manje uvrijedljiv i pristojniji naziv za jebače?) i razgulili su većinom kućama. Ja otišo u Kulovića štrase i pojo one krompiriće sa nekakvom piletinom (pošo napisat sa pičetinom). Moj organizam će mi bit vječno zahvalan na tome. Pitaće starost gdje bila mladost.
I poslije toga razgulimo kući. Vidjeli smo i mjesec na povratku kući. Bio je ko u pjesmi Dine čarobnjaka Merlina. Utom su već bila neka 4 sata. I počelo se lagano razdanjivat. I ja pošo spavat. To mi je pormetilo ritam spavanja čemu svjedoči i ovaj post kojeg pišem u pola 2 ujutru dok su mi oči ko fildžani ili bambus klikeri, kako je kome po volji. I sve jedva nešta...
Jučer sam bio vani dobrih 11 sati. Ne pamtim kad sam bio tolko dugo vani. Ne mislim van kuće, nego ono vani...
I primjetio sam neke izuzetno uznemirujuće sadržaje dok sam bio vani, koji su zapravo bili i pozitivni. Pozitivni u smislu da sam se prisjetio što više ne idem vani.
Gledo sam Diktatora. Film je glup ko kurac. Od ovce. Ima par smiješnih scena, i to je to. Osim toga je glup. I prilično je glup. Jedino što je dobro bilo kod tog filma jes bilo društvo s kojim sam to gledo. Njoj je bilo sve smiješno, i samo se smijala. Meni je njeno smijanje bilo smiješno, pa sam se ja smijo tome.
Kasnije smo otišli prošetat malo Titovom/Ferhadijom. Ne znam šta mi je gore. Titova, do Vječite vatre (što bi reko jedan moj jaran, vlah!) je izgledala ko dvorište neke osnovne ili srednje škole. Puno nake djece. Puno nakih malih mangupčića kojih je mene više strah nego onaj velikih mangupa. Svi su nekakvi bučni, i nikad čovjek ne zna šta je očekivat od njih. Podjećaju na one hijene. Ti mangupčići se opet trude svojim glupim ponašanjem zavest babadevojke. To su vam one djevoj(čic)ke od nekih 15 do 20 godina, koje izgledaju ko da imaju 35 il 40 godina. Fuj! I moja generacija je prošla kroz proces odrastanja, al da su nako glupavo izgledali, pa i nisu vala. Kreteni pravi. To nije dete, to je kreten!
Onda smo prošli kroz ono nako rovanje. Hodaš ti nešta šetalištem, i odjednom nešta izrovano. I tu u onu prašinu, u ono kamenje. Ma još govana da navade, pa da mi ugođaj bude potpun.
Pa smo skontali otićemo do famozne knjižare odonog Šahinpašića. Kofol sniženje 80%. Ja em ne čitam, em znam da nema zglave nikakvog sniženja. Kad sam prvi put pročito vijest, bilo mi je pravo drago što zatvaraju. Žao mi onih radnika tamo, koji će ostat bez posla. Al kad skontam kolko su im knjige, dođe mi da se zapitam koji moron moraš bit da tamo išta kupiš. Ima gomila nakih knjiga, od kojih mene interesuju 4. Od tog je jedna neka o lego kockicama. Etooo.
I vako su im sve knjige isto ko i prije kad su cijene u pitanju. Jedna je stvarno bila snižena. Prije je koštala 29 marona, a sad košta 24. Ista takva se može naći za 4 marke. Samo što ti kod ove od 4 marke ostane još 20, pa se najedeš ko čoek.
I haj. Završili s tim. Onda sam otišo da jedem. Pojo nakav hamburger. Hamburger je bio solidan.
Pa smo sjeli i pričali u parku. Čak smo jedno vrijeme pričali o meni i mojim "problemima". Meni su te priče malo šega, a malo nisu šega. Šega su iz razloga što ljudi meni daju neke savjete i komentare koji su meni davno pali napamet i koji su prevaziđeni. Ko ono pričaju ti ljudi o stvarima o kojima ti već sve znaš i misle da je to to. A ti vamo ne da znaš to o čemu ti oni pričaju, nego znaš i još više. Meni je to nako šega pomalo. Ova strana koja nije šega jeste što se ta priča nekako nametnula, a nametač nisam bio ja. Postoje stvari o kojima ja mogu i želim razgovarati, a postoje i neke o kojima baš i ne volim govoriti. Ako pak mogu i želim razgovarati o njima, onda ću naći i prikladno vrijeme i mjesto za takve priče. I sam ću započeti priču o tome. Ovdje to nije bio slučaj, a i bilo je riječ o ovoj drugoj grupi priča. Na kraju krajeva, nije da se moji problemi mogu riješiti jednim razgovorom u parku (mogul ičiji je pravo pitanje...). Što ne znači da ne cijenim dobru volju mojih sagovornica i ne sumnjam u njihovu dobru namjeru, pa ćemo to kompletno dešavanje okarakterisat kao solidno.
Pa smo ošli do Meše. Tu je bilo nako. Nikad mi neće bit jasan fenomen onih objekata gdje se ljudi skupljaju, a gdje se tolko odvrne muzika, da ti nemoš progovorit koju. Ja kontam jel ono namjenjeno ljudima koji su gluhi. Nije da sad treba stišat skroz muziku, al kolko se kod nas odvrće, to je za nepovjerovat. Meni je to uvijek smetalo kod nas, jer je kod nas dominantno razmišljanje više je bolje. Niko živ nikad nije skonto odakle uporište u tim glupim razmišljanjima, al onda su i dan danas postojana. Konta on ako odvrne muziku, onda je muzika bolja. Ako sagradi kuću na 6 spratova, ona je bolja od one na dvije skupa sa fasadom i garažom. Cura je bolja što ima veću guzicu i sise, bez obzira što izgleda u najmanju ruku ružno sa svim tim na sebi. Elem, tu nam je još i bilo fino, pa smo odlučili da odemo neđe drugo.
I dok smo išli, prošli smo pored onih kafića i kafana tamo kod hotela Evropa. Ona nakaradnština (ja mislim da ova riječ i ne postoji) mi nikad neće bit jasna. Prvo smo vidjeli hitnu i nakog čiču kojeg unose unutra. E onda sam ja vidio gomilu nakih kurvica. Vidio sam i likove koji stoje na trotoaru. Znači izađeš vani, platiš nekakvu opasnu lovu za piće, i stojiš na trotoaru. Pa baš moraš imat nisko samopoštovanje za takvo što. Ti su još bili i dobri u poređenu s onima koji su stajali na ulici. Stojiš na ulici i dernečiš. Pa jal prođe kakvo auto, ti malo ko pobjegneš, pa se vratiš nazad. A ja doživio intelektualni orgazam i slom kad sam vidio nake kretene kako stoje u nekakvom staklu. Znači neko je narazbijo il čaša il flaša, i tog stakla ima baš. I kreteni stoje u tom svemu.
Ja kontam, neko bi se dobro osevapio da tamo baci neutronsku bombu i polije sve plavim napalmom.
Onda smo došli do nakog mjesta đe smo sjedili posata sat i nismo marke potrošili. Nit nas je ko nudio, nit nas je ko poslužio, nit kog đavla. Što meni i nije smetalo. A ja kao čuo da u to mjesto zalaze osobe koje žive sa homoseksualnošću. Pa kad god vidim neko muško društvo kontam da su pederčine, a kad vidim žensko društvo kontam da su lezbače (primjetil se kako sam večeras raspoložen za vrijeđanje?). I to mahom sve ženske kratke kose. A ako kojim slučajem dođe dođe kakav muškarac i žemska, kontam da je to kakav pederčina i lezbača, pa došli nekog da zbare. Unatoč mojim razmišljanjima, sumnjam da je bilo osoba koje žive sa homoseksualnošću, ali vjerujem da su svi imali slična razmišljanja kao i ja.
Poslije toga smo opet prošli pored onih kafana kod Evrope. Kurve, ili kako ih je prikladno nediskrimnatorski nazvat - seksualne radnice, su našle svoje jebače (imal neki manje uvrijedljiv i pristojniji naziv za jebače?) i razgulili su većinom kućama. Ja otišo u Kulovića štrase i pojo one krompiriće sa nekakvom piletinom (pošo napisat sa pičetinom). Moj organizam će mi bit vječno zahvalan na tome. Pitaće starost gdje bila mladost.
I poslije toga razgulimo kući. Vidjeli smo i mjesec na povratku kući. Bio je ko u pjesmi Dine čarobnjaka Merlina. Utom su već bila neka 4 sata. I počelo se lagano razdanjivat. I ja pošo spavat. To mi je pormetilo ritam spavanja čemu svjedoči i ovaj post kojeg pišem u pola 2 ujutru dok su mi oči ko fildžani ili bambus klikeri, kako je kome po volji. I sve jedva nešta...
Нема коментара:
Постави коментар