Pošo ja večeras vani. I ja na vratima, kad mati, čekaj. Šta je bilo. De da vidi ona meni pantale od dvije marke kako mi stoje. Mater ono fešn kop. Pa de se okreni, pa de ovo, pa de ono. Sad je to malo blentavo nako, isto ko da sam malo dijete. Al đeš materi reć neću. Zato se ide u zatvor. I ja pobjegnem iz kuće nekako. Šta ću drugo.
Krenuo ja na vrijeme. Barem sam mislio da jesam. Onda sam skonto da ja u janjičarkama i ne mogu tako brzo hodat. Jako mi limitiraju kretanje.
A ja inače idem pjehe gdje god. Ono sam u društvu poznat ko onaj koji nikad ne ide tramvajem. Više je razloga za to. Prvo što ja urijetko zakasnim kad idem pjehe. Tačno znam koliko mi treba do kojeg mjesta kad tabanam, i onda pravo rijetko kasnim. Drugo je što mi i nisu neke alternative. Trolejbus mi je krajnije nepraktičan. Tramvaj je praktičan, samo što se meni haman pa gadi uć u tramvaj. U tramvaju je uvijek prljavo, zagušljivo, smrdi, drnda nešta, trese se, gužva, tijesno. Ma ne znam da ima ijedna lijepa o tramvajima. Ja kad vidim onu raju kako se nagura u tramvaj, isto oni židovi koji idu u logor. Ili eto, da ne bude uvijek židovi, isto oni Njemci što su trpali židove u logor, pa njih sad Rusi trpaju u logore. Pa ih ono nakrkaju u one stočne vagone i vozi negdje u sibirske ljepote. I još mi ostaje komercijala. Komercijala je pravo dobra. Prilično je brza, nije tijesno, nije gužva, čistije je od tramvaja (što ne mjenja činjenicu da je i ona prljava, to ono nešto ko najmanje zlo) i što je najbitnije, nema sirotinje u njoj. Valjda što se mora platit karta, za razliku od tramvaja gdje i ne mora baš. Jedino što kod komercijale ne valja jeste što je nikad nema. Uvijek je nešta moraš čekat, a mene pravo zamara da čekam na jednom mjestu. Obično ja tako krenem negdje, pa kofol čekaj komercijalu. Pa onda nema, pa nema. Pa onda krenem hodat. E tad ili mi neposredno nakon mog udaljavanja od stanice prođe komercijala ili je dočekam na stanici ili dvije poslije. I taman prije nego što uđem u istu odustanem. Što bih ja plaćao istu cijenu karte kad bih se vozio dvije ili tri stanice manje nego što sam planirao. Pa ne padaju mi pare s neba (jesam ja već piso da sam škrt na sebi?).
Uglavnom, idem ja, al nešta mi sporo. Došlo mi da pocijepam one pantale na sebi. Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji su spremni žrtvovati udobnost zarad mode. Ni sam sebi nisam jasan što sam ja obuko one pantale. Vjerovatno zato što su dvije marke. I skontam ja da bih trebao zakasniti ako budem išo pjehe. I ja šta ću, haj reko odoh na komercijalu. I komercijale naravno nema. Bilo je nešto nalik njoj, barem s ovim mojim naočalama. To nešto je ladno prošlo pored mene. Očigledno nije bila komercijala.
I haj dolazi ona šklopocija na točkovima, drnda ono i trese se. Ja kontam - avantura počinje. Ušo ja u tramvaj, imam osjećaj da je čitav tramvaj bleno u mene. Ko vidi ovog, šta će on ovdje. Krmak in Teheran. I ide ona drndenhovina, trese se sve, samo čekaš da se raspadne. Nakav čiča pored mene, sjedi. U ruci mu karta. Kontam garant stranac. Ili levat. Onda čujem da priča sa nakom ženom, nešta drombuljaju na engleskom. Biće da je i stranac i levat. Onda su na nekoj od stanica ušli neki tinejdžeri. Samo nešta galame, smiju se i prave buku uopšte. Ja kad se sjetim svog ponašanja u njihovim godinama, pa bolan ljudi se sudarali sa mnom koliko sam neprimjetan bio. Ne osjetiš me. A ne ovo, ko živine kakve.
Nižu se one stanice, a meni sve hoće nešta bit. Pa vruće, pa naka sparina, pa gužva, pa smrdi, pa smrdi još malo, pa smrdi malo više od malo. Pa kontam odoh ja izać na idućoj, pa otabanat ostalo. Pa onda kontam haj bolan kad si već volko prešo, izduraj još malo. Izdrži Čombe. Vozim se ja, a onda ono odjednom neki mir i tišina. One scene ko iz filmova. Razmišljam, ako je ovaj tramaj vaki i nek je kao taki ko pola pakla, pa ne da se isplati bit dobar čovjek, nego je i poželjno.
Napokon ja došo na odredište, izvadim mobitel da vidim kolko je sati, kad no poruka. Bla bla, eto mi ćemo malo kasnit, bla bla. Kontam nolka patnja i na kraju one kasne. Ja bržebolje skoknem do prve džamije da uzmem abdest. Bolan nevinost izgubiš u onom tramvaju, a kamoli abdest da ne izgubiš.
Mene bi komotno mogli, kad preselim na anamo onaj svijet jel, proglasit svecem (na ovom ovdje jel). Eto neću se naljutit ako to ko i uradi. Zaštitnik zaljubljenih, zaštitnik moreplovaca, zaštitnik djece. Što ne bi bio i Sveti Pijani Dajdža, zaštitnik putnika u javnom prevozu (sa posebnim osvrtom na tramvaje). Morel to tako? Da ja namah pišem pisma onim šejhovima il tim komisijama za dodjeljivanje statusa sveca da se to pokrene. Znajuć domaću birokratiju, taman bi se to uganjalo sve otprilike kad umrem.
Dođe mi da sad odem i kupim 15 ovih Old spajsova, samo da im dam do znanja da na mene djeluju njihove reklame i da nastave tim putem. Najači mi je ovaj kijbord solo
Krenuo ja na vrijeme. Barem sam mislio da jesam. Onda sam skonto da ja u janjičarkama i ne mogu tako brzo hodat. Jako mi limitiraju kretanje.
A ja inače idem pjehe gdje god. Ono sam u društvu poznat ko onaj koji nikad ne ide tramvajem. Više je razloga za to. Prvo što ja urijetko zakasnim kad idem pjehe. Tačno znam koliko mi treba do kojeg mjesta kad tabanam, i onda pravo rijetko kasnim. Drugo je što mi i nisu neke alternative. Trolejbus mi je krajnije nepraktičan. Tramvaj je praktičan, samo što se meni haman pa gadi uć u tramvaj. U tramvaju je uvijek prljavo, zagušljivo, smrdi, drnda nešta, trese se, gužva, tijesno. Ma ne znam da ima ijedna lijepa o tramvajima. Ja kad vidim onu raju kako se nagura u tramvaj, isto oni židovi koji idu u logor. Ili eto, da ne bude uvijek židovi, isto oni Njemci što su trpali židove u logor, pa njih sad Rusi trpaju u logore. Pa ih ono nakrkaju u one stočne vagone i vozi negdje u sibirske ljepote. I još mi ostaje komercijala. Komercijala je pravo dobra. Prilično je brza, nije tijesno, nije gužva, čistije je od tramvaja (što ne mjenja činjenicu da je i ona prljava, to ono nešto ko najmanje zlo) i što je najbitnije, nema sirotinje u njoj. Valjda što se mora platit karta, za razliku od tramvaja gdje i ne mora baš. Jedino što kod komercijale ne valja jeste što je nikad nema. Uvijek je nešta moraš čekat, a mene pravo zamara da čekam na jednom mjestu. Obično ja tako krenem negdje, pa kofol čekaj komercijalu. Pa onda nema, pa nema. Pa onda krenem hodat. E tad ili mi neposredno nakon mog udaljavanja od stanice prođe komercijala ili je dočekam na stanici ili dvije poslije. I taman prije nego što uđem u istu odustanem. Što bih ja plaćao istu cijenu karte kad bih se vozio dvije ili tri stanice manje nego što sam planirao. Pa ne padaju mi pare s neba (jesam ja već piso da sam škrt na sebi?).
Uglavnom, idem ja, al nešta mi sporo. Došlo mi da pocijepam one pantale na sebi. Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji su spremni žrtvovati udobnost zarad mode. Ni sam sebi nisam jasan što sam ja obuko one pantale. Vjerovatno zato što su dvije marke. I skontam ja da bih trebao zakasniti ako budem išo pjehe. I ja šta ću, haj reko odoh na komercijalu. I komercijale naravno nema. Bilo je nešto nalik njoj, barem s ovim mojim naočalama. To nešto je ladno prošlo pored mene. Očigledno nije bila komercijala.
I haj dolazi ona šklopocija na točkovima, drnda ono i trese se. Ja kontam - avantura počinje. Ušo ja u tramvaj, imam osjećaj da je čitav tramvaj bleno u mene. Ko vidi ovog, šta će on ovdje. Krmak in Teheran. I ide ona drndenhovina, trese se sve, samo čekaš da se raspadne. Nakav čiča pored mene, sjedi. U ruci mu karta. Kontam garant stranac. Ili levat. Onda čujem da priča sa nakom ženom, nešta drombuljaju na engleskom. Biće da je i stranac i levat. Onda su na nekoj od stanica ušli neki tinejdžeri. Samo nešta galame, smiju se i prave buku uopšte. Ja kad se sjetim svog ponašanja u njihovim godinama, pa bolan ljudi se sudarali sa mnom koliko sam neprimjetan bio. Ne osjetiš me. A ne ovo, ko živine kakve.
Nižu se one stanice, a meni sve hoće nešta bit. Pa vruće, pa naka sparina, pa gužva, pa smrdi, pa smrdi još malo, pa smrdi malo više od malo. Pa kontam odoh ja izać na idućoj, pa otabanat ostalo. Pa onda kontam haj bolan kad si već volko prešo, izduraj još malo. Izdrži Čombe. Vozim se ja, a onda ono odjednom neki mir i tišina. One scene ko iz filmova. Razmišljam, ako je ovaj tramaj vaki i nek je kao taki ko pola pakla, pa ne da se isplati bit dobar čovjek, nego je i poželjno.
Napokon ja došo na odredište, izvadim mobitel da vidim kolko je sati, kad no poruka. Bla bla, eto mi ćemo malo kasnit, bla bla. Kontam nolka patnja i na kraju one kasne. Ja bržebolje skoknem do prve džamije da uzmem abdest. Bolan nevinost izgubiš u onom tramvaju, a kamoli abdest da ne izgubiš.
Mene bi komotno mogli, kad preselim na anamo onaj svijet jel, proglasit svecem (na ovom ovdje jel). Eto neću se naljutit ako to ko i uradi. Zaštitnik zaljubljenih, zaštitnik moreplovaca, zaštitnik djece. Što ne bi bio i Sveti Pijani Dajdža, zaštitnik putnika u javnom prevozu (sa posebnim osvrtom na tramvaje). Morel to tako? Da ja namah pišem pisma onim šejhovima il tim komisijama za dodjeljivanje statusa sveca da se to pokrene. Znajuć domaću birokratiju, taman bi se to uganjalo sve otprilike kad umrem.
Dođe mi da sad odem i kupim 15 ovih Old spajsova, samo da im dam do znanja da na mene djeluju njihove reklame i da nastave tim putem. Najači mi je ovaj kijbord solo
Нема коментара:
Постави коментар