Taj odlazak u opštinu je trebao biti ništa drugo do obična ovjera dokumenata. Pretvorio se u moje lutanje po zgradi opštine i mog nastojanja da dokažem da su moji papiri sasvim legalni i da ih nisam ja izmislio ili kako to oni kažu skino s interneta. Da ne pričam čitavu situaciju na šalteru gdje oni ne razlikuju orginal od kopije. Kopija nova novcijata, ima fotokopiran pečat, crno-bijeli. S druge strane orginal je ono lajt pogužvan, pocijepan na jednom dijelu i pečat je u boji. Ona meni pruža papir nazad i govori da mi ne može ovjeriti zbog pečata. Kaže vidi kakav ti je pečat. Ja pogledam, pečat ko pečat. Samo što je okrenut naopako. I njima je valjda to sumnjivo bilo.
I sad ja u toj nakoj kancelariji, a ona zove nake komisije i opštine i tetke materine da provjeri jesu moji papiri udure. I to se ja još upicanio, idem u opštinu jel. Nije da sam kakav kloc sumnjivi. Ona nešta saziva, doziva, provjerava. Ono mene našlo provjeravat. Kaže onoj nekoj na telefonu kao možda sam skino s interneta, mislim vrlo vjerovatno da nisam, al eto da ona provjeri ipak. Heeej, a ja vamo kolutam očima. Ova joj jaranica vidi to, pa se ko eto smiješi. Kupuju me jeftinim osmjesima. A morebit da sam joj se svidio, haj ga znaj.
Sjedim na klupi i gledam naku česmu. Utom dolazi nakav malac s kacigom na glavi. I pije onu vodu. Za njim dolazi naka mala koja ko da je upala u žaru. Sva je ona naka crvena, i po prstima joj naki flasteri nešta. Utom dolazi i mater i napada malog kako to pije vodu. Kaže de nemoj tako s česme. I sad nekako iz njene perspektive izgleda ko da on siše onu pipu. A iz moje i nije baš. I napade ona njega živog kolko je ikad stigla. Pa de probaj da pije iz ruke vode, al to ne ide. Pa neke scene i pokušavanja. Ja kontam da je meni kakva kamera ugrađena u ove moje oči da snimam gluposti koje me okružuju. Njegov komentar na sve to je bio jedan podrig. Kontam ja za ovakvo ponašanje bih dobio poštenog degeneka da sam njegovih godina. Bolan ja jednom nekom reko kako ste, mati mi jedno pola godine to nabijala na nos i objašnjavala mi da kako ste nije pozdrav i da trebam govorit dobar dan. Ne može ona da vjeruje da sam ja reko kako ste. Hej bolan, ja imo tri četri godine. Al ne, to ti čitavu disertaciju iznese kako su takve stvari pogrešne, kako ja podrivam sistem i državu, kako narušavam bioekosmrtosferu i izazivam globalno ogljupljenje sa tim kako ste. Ovaj nešta podriguje na sred ulice. Onda ga je natjerala da skine majicu jer se malo isprsko onom vodom. I još ga napada kobiva šta je uradio, isprsko se vodom. Zločin neviđeni. I skine on majicu i hoda okolo u potkošulji. Na kraju mu navuče naku teksas jaknu, mali nabi kacigu na glavu i ode na nakvo baciklo. Presto sam ih šmekat, sve mi nešta hoće bit. A i mislim da su naišle nake koke...
Ušo sam u prodavnicu i kupio privjesak za ključeve. Nema se, može se. Ne treba se.
Pričam s ovim jaranom jednim nešta, i ovom i onom, a malo i o meni. Vrhunac usmene riječi iz tih silnih razgovora je bio kad mi reče, on ko Republika Srpska, samo nešta priča, al zato kad se otcjepi... Hahaha, niko živ ne zna šta bi to tačno trebalo da znači, ali je zvučalo zanimljivo.
Bilo je još nakih zanimljivosti, al nije za priču.
Sjetim se ja danas jednog događaja vako koji bi mogo komotno u kategoriju gluposti. Sreća je bila u tom što nije moja glupost, al eto, ima veze s menom. Mislim da je bio taj jedan period kad su ljudi nas izbjegavali zvat na telefon. To je bio period kad smo mi familijarno trolali s tim telefonom kolko smo ikad stigli. Imali mi telefon s lovcem onim, a to tad baš i nije bilo popularno ko danas. I kad god bi neki poznat broj zvao, ko god da se javi promjeni glas i pravi se lud. Zove majka ja promjenim glas u nakav ženski piskutavi i ubjeđujem je da je pogriješila. Četvrti put žena zove pogrešan broj. Zove amidža stari se javlja, govori mu da je dobro fulio i da ne zove više i da ga ne uznemirava. I tako, bilo je tih situacija kolko hoš.
Elem, jedne prilike lego ja nešto da odmorim. I mati došla u sobu, kofol da nešto pričamo. I zvoni ti meni mobitel, i vidi mater i javi se ona. I zove mene ovaj jedan jaran, a ona se pravi da sam ja. Gdjes gdjes, šta ima šta ima. Bla bla, hoćemo vani pita on, kaže mati ma nećemo. Hajmo govori on, kaže ona ma ne mogu sad. A što, radim po kući. Kad on govori haj ne seri. A mati naravno nastavlja s trolanjem i dodaje kako usisavam il vako nešto. A on opet haj ne seri. Dajdža (recimo da mi je to pravo ime [a nije zapravo]), haj ne seri. Ona šta god da kaže on njoj govori haj ne seri. Ona vamo plače od smijeha. A ja mislim da on meni u svih godina poznanstva nije rekao toliko haj ne seri koliko u tom jednom telefonskom razgovoru. Ma ona i ne progovori, on njoj kaže Dajdža, haj ne seri. Ma moram stvarno pospremat kuću a on njoj, ooo haj ne seri!
Mi se vamo komirali od smijeha. On mi nije jedno po godine došo u goste...
I sad ja u toj nakoj kancelariji, a ona zove nake komisije i opštine i tetke materine da provjeri jesu moji papiri udure. I to se ja još upicanio, idem u opštinu jel. Nije da sam kakav kloc sumnjivi. Ona nešta saziva, doziva, provjerava. Ono mene našlo provjeravat. Kaže onoj nekoj na telefonu kao možda sam skino s interneta, mislim vrlo vjerovatno da nisam, al eto da ona provjeri ipak. Heeej, a ja vamo kolutam očima. Ova joj jaranica vidi to, pa se ko eto smiješi. Kupuju me jeftinim osmjesima. A morebit da sam joj se svidio, haj ga znaj.
Sjedim na klupi i gledam naku česmu. Utom dolazi nakav malac s kacigom na glavi. I pije onu vodu. Za njim dolazi naka mala koja ko da je upala u žaru. Sva je ona naka crvena, i po prstima joj naki flasteri nešta. Utom dolazi i mater i napada malog kako to pije vodu. Kaže de nemoj tako s česme. I sad nekako iz njene perspektive izgleda ko da on siše onu pipu. A iz moje i nije baš. I napade ona njega živog kolko je ikad stigla. Pa de probaj da pije iz ruke vode, al to ne ide. Pa neke scene i pokušavanja. Ja kontam da je meni kakva kamera ugrađena u ove moje oči da snimam gluposti koje me okružuju. Njegov komentar na sve to je bio jedan podrig. Kontam ja za ovakvo ponašanje bih dobio poštenog degeneka da sam njegovih godina. Bolan ja jednom nekom reko kako ste, mati mi jedno pola godine to nabijala na nos i objašnjavala mi da kako ste nije pozdrav i da trebam govorit dobar dan. Ne može ona da vjeruje da sam ja reko kako ste. Hej bolan, ja imo tri četri godine. Al ne, to ti čitavu disertaciju iznese kako su takve stvari pogrešne, kako ja podrivam sistem i državu, kako narušavam bioekosmrtosferu i izazivam globalno ogljupljenje sa tim kako ste. Ovaj nešta podriguje na sred ulice. Onda ga je natjerala da skine majicu jer se malo isprsko onom vodom. I još ga napada kobiva šta je uradio, isprsko se vodom. Zločin neviđeni. I skine on majicu i hoda okolo u potkošulji. Na kraju mu navuče naku teksas jaknu, mali nabi kacigu na glavu i ode na nakvo baciklo. Presto sam ih šmekat, sve mi nešta hoće bit. A i mislim da su naišle nake koke...
Ušo sam u prodavnicu i kupio privjesak za ključeve. Nema se, može se. Ne treba se.
Pričam s ovim jaranom jednim nešta, i ovom i onom, a malo i o meni. Vrhunac usmene riječi iz tih silnih razgovora je bio kad mi reče, on ko Republika Srpska, samo nešta priča, al zato kad se otcjepi... Hahaha, niko živ ne zna šta bi to tačno trebalo da znači, ali je zvučalo zanimljivo.
Bilo je još nakih zanimljivosti, al nije za priču.
Sjetim se ja danas jednog događaja vako koji bi mogo komotno u kategoriju gluposti. Sreća je bila u tom što nije moja glupost, al eto, ima veze s menom. Mislim da je bio taj jedan period kad su ljudi nas izbjegavali zvat na telefon. To je bio period kad smo mi familijarno trolali s tim telefonom kolko smo ikad stigli. Imali mi telefon s lovcem onim, a to tad baš i nije bilo popularno ko danas. I kad god bi neki poznat broj zvao, ko god da se javi promjeni glas i pravi se lud. Zove majka ja promjenim glas u nakav ženski piskutavi i ubjeđujem je da je pogriješila. Četvrti put žena zove pogrešan broj. Zove amidža stari se javlja, govori mu da je dobro fulio i da ne zove više i da ga ne uznemirava. I tako, bilo je tih situacija kolko hoš.
Elem, jedne prilike lego ja nešto da odmorim. I mati došla u sobu, kofol da nešto pričamo. I zvoni ti meni mobitel, i vidi mater i javi se ona. I zove mene ovaj jedan jaran, a ona se pravi da sam ja. Gdjes gdjes, šta ima šta ima. Bla bla, hoćemo vani pita on, kaže mati ma nećemo. Hajmo govori on, kaže ona ma ne mogu sad. A što, radim po kući. Kad on govori haj ne seri. A mati naravno nastavlja s trolanjem i dodaje kako usisavam il vako nešto. A on opet haj ne seri. Dajdža (recimo da mi je to pravo ime [a nije zapravo]), haj ne seri. Ona šta god da kaže on njoj govori haj ne seri. Ona vamo plače od smijeha. A ja mislim da on meni u svih godina poznanstva nije rekao toliko haj ne seri koliko u tom jednom telefonskom razgovoru. Ma ona i ne progovori, on njoj kaže Dajdža, haj ne seri. Ma moram stvarno pospremat kuću a on njoj, ooo haj ne seri!
Mi se vamo komirali od smijeha. On mi nije jedno po godine došo u goste...
Нема коментара:
Постави коментар