Ko ode kod Žužuline (koja sad sjedi kući i duri se ^^) na blog može vidjet jedan poluzanimljiv post o nekom fanatiku koji priča teorije zavjere.
Ja nisam ljubitelj teorija zavjere, mada se one nameću kao logična pojava u društvu. Nekim logičkim razmišljanjem i povezivanjem nekih opštepoznatih činjenica moguće je ukazat na postojanje istih, a na čemu se zapravo zasniva moje uvjerenje o postojanju istih. Konkretnih dokaza u vidu nakih knjiga/internet stranica/videa s jutuba neću mećat, jer neće bit ni potrebni. Osim što nisu potrebni u ovoj mojoj priči, ne smatram ih ni nešto puno relevantnijim od sebe. Uostalom kako je to Mel Gibson jednom dobro rekao da se dobra zavjera i ne može dokazati, jer da može, onda ne bi bila zavjera. Barem ne dobra. Ili tako nešto...
Ja nisam za sve te teorije zavjere, ali nešto razmišljam. Ako je legitimno i društveno prihvatljivo razmišljanje da postoji međunarodna organizovana grupa ljudi koja svjesno radi neka dobra djela čovječanstvu bez obzira na naciju, spol, rasu bla bla, recimo Crveni križ ili oni doktori što igraju igre bez granica, zašto je onda nevjerovatno da postoji suprotnost tome. Zašto je toliko nevjerovatno da postoji neka međunarodna organizovana grupa ljudi koja svjesno radi neka loša djela čovječanstvu bez obzira na naciju, spol, rasu bla bla, recimo Masoni ili Slobodni stolari ili kojeveć organizacije imaju.
Evo recimo primjer mafijaša. Oni su međunarodne organizovane grupe ljudi koje često imaju više moći, resursa i sredstava nego države u kojima djeluju. Svi vjeruju u postojanje organizovanog kriminala koji je udružen radi činjenja loših dijela, ali ako neko kaže da bi mogli postojati organizovani utjecajni ljudi koji su udruženi radi činjenja loših dijela, onda odjednom to sve pada u vodu. Mene u jednu ruku divi taj ljudski optimizam i razmišljanje da tamo negdje nema niko zao. A u drugu ruku me plaši, jel moguće da su ljudi toliko naivni.
Nadalje, pretpostavka je da su među tim masonima (eto nek su masoni ta neka zla organizacija) uglavnom uspješni ljudi. A da bi čovjek bio dobro uspješan, na nekom svjetskom nivou, osim što mora biti dobro vrijedan, mora biti i mrvicu pametniji od prosječnog čojeka. Po mojoj skromnoj procjeni, takvi ljudi bi trebali imati (visoko) iznadprosječan koeficijent inteligencije.
Ako uzmem u obzir pisanje ljudi na ovom blogu kako su drugi ljudi glupi, možemo vidjet da ljude (blogere) prilično iritiraju drugi ljudi za koje oni smatraju da su gluplji od njih. Od tog što slušaju narodnu muziku pa nas nerviraju, do tog kako se grle nasred ulice do tog što su simpli babe. Pritom treba uzet u obzir da ljudi koji piskaraju na blogu imaju, po mojoj skromnoj procjeni, prosječan koeficijent inteligencije (u vrh glave da neko ima blago iznadprosječan). I sva ta priča kako bi uradili ovo ili ono bi se moglo komotno protumačit da bi ljudi s bloga vjerovatno to sve i uradili samo kad bi imali prilike. Barem kad bi se našli u društvu ljudi sa sličnim uvjerenjima i kad bi imali mogućnosti. O tom neću trunit, to je i naučno dokazano uostalom.
Eh sad zamislimo te Mansone i njihove članove tamo. Mahom pametniji, uspješniji i inteligentniji ljudi. Na većinu ljudske populacije gledaju kao na gluplju od njih. A historija je pokazala da su uspješni ljudi mahom bili sputavani od društva, na ovaj ili onaj način. Od tog da su ih mlatili u školi jer su bile ćore do dobacivanja na ulici tipa pisac, napišel se šta i štas to ti lafo načitan. Ljudi koji su na taj način odbačeni od društva logično je da će osjećati animozitet prema istom (eto im motiva). Isto ko što će i osjećat privrženost nekom društvu koje ih prihvaća baš zbog toga što su vrijedni, uporni, radišni i tako to. I to ne bilo kakvo društvo, nego društvo njemu sličnih osoba sa mnogo mogućnosti (eto im prilike).
Uzimajući sve to u obzir nije teško povjerovati da tamo (ili ovdje?) stvarno postoji neko međunarodno organizovano društvo ljudi sa nekim zlim namjerama usmjerenim na ostatak čovječanstva. Ako bi neka blogerka sve babe protjerala u Mordor ili ako bi neki bloger gurno svakog mini nabildanog krkana koji davi svoju šmizlu od djevojke u obližnju kanalizaciju, zašto onda tamo neki uspješan čovjek kojeg su maltretirali pola života kojekakvi glupani ne bi turio malo mononatrijevog glutaminata u njihovo omiljeno jelo i time im suptilo štetu nanio. Pogotovo još kad se nađe u društvu istomišljenika koji ne samo da ga podržavaju u takvim djelatnostima i razmišljanjima, nego ga i potiču na iste.
S druge strane je sasvim drugi par (lakiranih) cipela što je priča o Masonima i inim organizacijama postala stvar mode, pa je sad odjednom svak stručnjak i za masone i lože i običaje i pozdrave i tajne simbole i javne simbole i štasvene. Mislim, svi trabunjaju o tom, i onda odu da ručaju ručak sa samo žličicom vegetom koja ima legendarnih 15% mononatrijevog glutaminata.
Ja nisam ljubitelj teorija zavjere, mada se one nameću kao logična pojava u društvu. Nekim logičkim razmišljanjem i povezivanjem nekih opštepoznatih činjenica moguće je ukazat na postojanje istih, a na čemu se zapravo zasniva moje uvjerenje o postojanju istih. Konkretnih dokaza u vidu nakih knjiga/internet stranica/videa s jutuba neću mećat, jer neće bit ni potrebni. Osim što nisu potrebni u ovoj mojoj priči, ne smatram ih ni nešto puno relevantnijim od sebe. Uostalom kako je to Mel Gibson jednom dobro rekao da se dobra zavjera i ne može dokazati, jer da može, onda ne bi bila zavjera. Barem ne dobra. Ili tako nešto...
Ja nisam za sve te teorije zavjere, ali nešto razmišljam. Ako je legitimno i društveno prihvatljivo razmišljanje da postoji međunarodna organizovana grupa ljudi koja svjesno radi neka dobra djela čovječanstvu bez obzira na naciju, spol, rasu bla bla, recimo Crveni križ ili oni doktori što igraju igre bez granica, zašto je onda nevjerovatno da postoji suprotnost tome. Zašto je toliko nevjerovatno da postoji neka međunarodna organizovana grupa ljudi koja svjesno radi neka loša djela čovječanstvu bez obzira na naciju, spol, rasu bla bla, recimo Masoni ili Slobodni stolari ili kojeveć organizacije imaju.
Evo recimo primjer mafijaša. Oni su međunarodne organizovane grupe ljudi koje često imaju više moći, resursa i sredstava nego države u kojima djeluju. Svi vjeruju u postojanje organizovanog kriminala koji je udružen radi činjenja loših dijela, ali ako neko kaže da bi mogli postojati organizovani utjecajni ljudi koji su udruženi radi činjenja loših dijela, onda odjednom to sve pada u vodu. Mene u jednu ruku divi taj ljudski optimizam i razmišljanje da tamo negdje nema niko zao. A u drugu ruku me plaši, jel moguće da su ljudi toliko naivni.
Nadalje, pretpostavka je da su među tim masonima (eto nek su masoni ta neka zla organizacija) uglavnom uspješni ljudi. A da bi čovjek bio dobro uspješan, na nekom svjetskom nivou, osim što mora biti dobro vrijedan, mora biti i mrvicu pametniji od prosječnog čojeka. Po mojoj skromnoj procjeni, takvi ljudi bi trebali imati (visoko) iznadprosječan koeficijent inteligencije.
Ako uzmem u obzir pisanje ljudi na ovom blogu kako su drugi ljudi glupi, možemo vidjet da ljude (blogere) prilično iritiraju drugi ljudi za koje oni smatraju da su gluplji od njih. Od tog što slušaju narodnu muziku pa nas nerviraju, do tog kako se grle nasred ulice do tog što su simpli babe. Pritom treba uzet u obzir da ljudi koji piskaraju na blogu imaju, po mojoj skromnoj procjeni, prosječan koeficijent inteligencije (u vrh glave da neko ima blago iznadprosječan). I sva ta priča kako bi uradili ovo ili ono bi se moglo komotno protumačit da bi ljudi s bloga vjerovatno to sve i uradili samo kad bi imali prilike. Barem kad bi se našli u društvu ljudi sa sličnim uvjerenjima i kad bi imali mogućnosti. O tom neću trunit, to je i naučno dokazano uostalom.
Eh sad zamislimo te Mansone i njihove članove tamo. Mahom pametniji, uspješniji i inteligentniji ljudi. Na većinu ljudske populacije gledaju kao na gluplju od njih. A historija je pokazala da su uspješni ljudi mahom bili sputavani od društva, na ovaj ili onaj način. Od tog da su ih mlatili u školi jer su bile ćore do dobacivanja na ulici tipa pisac, napišel se šta i štas to ti lafo načitan. Ljudi koji su na taj način odbačeni od društva logično je da će osjećati animozitet prema istom (eto im motiva). Isto ko što će i osjećat privrženost nekom društvu koje ih prihvaća baš zbog toga što su vrijedni, uporni, radišni i tako to. I to ne bilo kakvo društvo, nego društvo njemu sličnih osoba sa mnogo mogućnosti (eto im prilike).
Uzimajući sve to u obzir nije teško povjerovati da tamo (ili ovdje?) stvarno postoji neko međunarodno organizovano društvo ljudi sa nekim zlim namjerama usmjerenim na ostatak čovječanstva. Ako bi neka blogerka sve babe protjerala u Mordor ili ako bi neki bloger gurno svakog mini nabildanog krkana koji davi svoju šmizlu od djevojke u obližnju kanalizaciju, zašto onda tamo neki uspješan čovjek kojeg su maltretirali pola života kojekakvi glupani ne bi turio malo mononatrijevog glutaminata u njihovo omiljeno jelo i time im suptilo štetu nanio. Pogotovo još kad se nađe u društvu istomišljenika koji ne samo da ga podržavaju u takvim djelatnostima i razmišljanjima, nego ga i potiču na iste.
S druge strane je sasvim drugi par (lakiranih) cipela što je priča o Masonima i inim organizacijama postala stvar mode, pa je sad odjednom svak stručnjak i za masone i lože i običaje i pozdrave i tajne simbole i javne simbole i štasvene. Mislim, svi trabunjaju o tom, i onda odu da ručaju ručak sa samo žličicom vegetom koja ima legendarnih 15% mononatrijevog glutaminata.
Нема коментара:
Постави коментар