петак, 31. август 2012.

o filmu...

Sjedim na balkonu i pišem post. Malo šmeknem u daljinu. I nemam Bogznašta vidjet. Ptice lete nisko, odoše na istok. Šišmiši, pak, letaju tamo amo. Reko bi čovjek ne znaju kud će sa sebe...
Mjesec je crvenkast. Iz moje perspektive, ovdje gdje ja sjedim, izgleda ko da viri iz jednog dimnjaka. I polako izlazi. Pun (sebe). Ode i on neđe...
Reko bi čvojek sad će kakav smiješan ili kakav pametan post ili neki post samohvale. Pa i neće baš. Malo da promjenim i ja.



Ja volim domaće filmove. Ni srbijanski nisu loši. Hrvatski su zato odron. Ne znam ko uopšte finansira one filmove.
 Ima puno neke simbolike, ako hoćeš da je ima. Ako nećeš, nema je. Svakom po volji. Šteta samo što se ne snimaju češće. A gluma vrhunska. Zapitaš se nekad i jel gluma uopšte.
Možda sam i ja trebao ganjat put glume. Uvijek su mi govorili da dobro glumim, što ja i ne osporavam. Jedino što su zanemarili jest da sam ja uvijek glumio za sebe, a ne za druge...


Da me neko pita koji mi je najbolji, teško da bih mu odgovorio. Svaki ima neki dobar, sebi svojstven, razlog da ga pogledaš. Mada ima par scena nako, koje se, meni jel, prilično ističu.

Ova je recimo jedna od njih. Ovo je jedna od onih scena koje te naježe svaki put kad ih gledaš...



Ova je meščini još bolja. Što neko reče, da je ovo američki film, dobili bi oskara. Uvijek sam simpatiso ovo Bogdana, a poslije ovog filma pogotovo.


Ova scena mi je isto vrhunska.


Dodo bih ja tu još ponešta. Recimo ona scena pred kraj filma Gori vatra, kad počne ona muzika. Ta mi je scena vrhunska. Ali je nema nigdje taj isječak.


Нема коментара:

Постави коментар